Okupacijski sustav u Hrvatskoj 1941.–1945.

U vrijeme Drugog svjetskog rata 1941.–1945. dio područja Hrvatske, koji nije pripadao novoosnovanoj državi NDH bio je pod talijanskom, kasnije i njemačkom okupacijom, a dio pod okupacijom Mađarske.

Sile Osovine nakon bezuvjetne kapitulacije jugoslavenske vojske, 17. travnja 1941. izvršile su aneksiju jugoslavenskih zemalja. Njemačka vrhovna komanda je već 12. travnja pripremila „prethodne smjernice za podjelu Jugoslavije“ iako je jugoslavenska vlada izjavila da nastavlja rat sa silama Osovine. Na temelju međusobnih sporazuma osovinske sile su određena područja jugoslavenskog državnog teritorija izravno anketirale svom državnom teritoriju, a neka su područja potpala pod vojnu okupaciju. Pojedina su područja zbog svog gospodarskog ili političkog značaja bila pod posebnom njemačkom upravom (Banat, Trepča).

Italija je anektirala južni dio Slovenije i dekretom od 3. svibnja 1941. osnovala „Ljubljansku pokrajinu“ s izvjesnim autonomnim statusom Slovenaca u okviru talijanske države; na čelo pokrajine imenuju svog visokog komesara kao vrhovnu pokrajinsku vlast.

Na temelju Rimskih ugovora koje su 18. svibnja 1941. potpisali Mussolini i Pavelić o uređenju granica i drugih državnopravnih odnosa između Italije i NDH, znatan dio Hrvatskog primorja i Gorskog kotara (kotari Sušak, Kastav i Čabar te dio kotara Delnice), srednju Dalmaciju od Zadra, Šibenika i Trogira, do Splita, zatim Boku kotorsku i sve jadranske otoke osim Paga, Brača i Hvara. Anektirani dijelovi Hrvatskog primorja i Gorskog kotara priključeni su riječkoj provinciji, a anektirani dijelovi Dalmacije i Boke, zajedno s dotadašnjom zadarskom pokrajinom i otocima, pretvoreni su u „Guvernatorat – Namjesništvo Dalmacije“ (Governo della Dalmazia) sa sjedištem u Zadru, kojemu je na čelu bio talijanski namjesnik. Za namjesnika je imenovan Giuseppe Bastianini, istaknuti član fašističke stranke, koji je izravno bio podčinjen Duceu. Namjesništvo je objedinjavalo tri pokrajine: Zadar, Split i Kotor na čelu s prefektima. Namjesnik u Dalmaciji imao je nadležnosti centralne vlade koje su na nj bile prenesene, te je vlastitim naredbama primjenjivao talijanske zakone u anektiranim oblastima. Italija je pod svojom okupacijom držala i tzv. Drugu zonu, tj. znatan dio „jadranskog obalnog pojasa“ koji je formalno ostao pod suverenitetom NDH, ali prema Rimskim ugovorima NDH nije u toj zoni mogla imati nikakva vojna utvrđenja niti držati mornaricu. Musolini je tako ostvario san talijanske „iredente“ i Jadransko more pretvorio u „mare nostrum Italicum“.

Italija je okupirala i Crnu Goru koju je teritorijalno odmah i osakatila pripojivši znatan dio Sandžaka i Ulcinj – Albaniji, a Boku direktno sama anektirala u okviru Dalmatinskog Namjesništva. S Crnom Gorom su Talijani, s obzirom na rodbinske veze talijanske kraljice Jelene s bivšom crnogorskom kraljevskom obitelji Njegoš–Petrović, namjeravali u početku stvoriti realnu uniju i formirati crnogorsku vladu pod talijanskim protektoratom (slično kao u Albaniji poslije istjerivanja kralja Zogua). Međutim, opći ustanak crnogorskog naroda 13. srpnja 1941. prisilio je Mussolinija da odustane od bilo kakvih državnih kombinacija u Crnoj Gori. Talijani su i dalje upravljali Crnom Gorom preko vojnog zapovjednika, koji je imao svu vojnu i civilnu vlast u preostalih nekoliko crnogorskih gradova koje NOV nije uspjela osloboditi zbog pomanjkanja teškog naoružanja.

Talijani su najveći dio Kosovsko–metohijske oblasti, Sandžak, Ulcinj i pet kotara u zapadnoj Makedoniji priključili tzv. Velikoj Albaniji, koja se i sama nalazila pod talijanskim protektoratom, s talijanskom okupatorskom vojskom i civilnim komesarom u zemlji. Preokret u ratnim zbivanjima nastupio je 25. srpnja 1943. uhićenjem fašističkog vođe Benita Mussolinija. Novi predsjednik talijanske Vlade maršal Pietro Badoglio izdao je naredbu 7. kolovoza 1943. o raspuštanju Namjesništva Dalmacije. Naredba je značila kako dotadašnja civilna nadležnost Namjesništva prelazi pod vojnu nadležnost. Novi predsjednik talijanske Vlade maršal Pietro Badoglio pokrenuo je prema saveznicima pregovaračku inicijativu radi okončanja talijanskog sudjelovanja u ratu. Sukladno tome, 3. rujna 1943. došlo je do potpisivanja protokola o primirju i kapitulaciji talijanskih oružanih snaga, što je javnosti objavljeno 8. rujna 1943. godine. Taj događaj uvelike je promijenio sliku vojnih i političkih prilika na istočno–jadranskom prostoru. Poslije kapitulacije Italije njemački okupacijski sustav proširio se i na one krajeve koje je bila okupirala Italija. Hitler je tada stvorio „operativnu zonu Jadransko primorje“ koja je obuhvaćala bivše talijanske pokrajine: Ljubljanu, Furlaniju, Goricu, Trst i Kvarner.