Notarijat u Dalmaciji pod mletačkom upravom 1409.–1797.

U Dalmaciji začeci notarske službe vezani su uz biskupije, točnije uz kaptol, pa do početka 13. st. notarsku službu obavljaju svećenici. Od samih početaka za obavljanje svoje službe notar je dobivo ispravu, odnosno privilegij za vršenje notarske službe. Tu su ispravu u ime pape ili zapadnorimskoga cara i Mletačke Republike predavali notarima ovlaštene osobe, primjerice biskupi, knezovi pojedinih gradova prilikom uvođenja u službu. Mletački je Senat donio 12. siječnja 1612. odluku da sva tijela mletačke vlasti mogu imenovati notare i uvoditi ih u notarsku službu. Djelovanje notara regulirali su statuti dalmatinskih gradova.

Notari se službeno nazivaju notarii publici. U 12. i 13. st. notarsku službu obavljaju uglavnom pripadnici klera, a kasnije sve više i civilne osobe. Kako bi se spriječila korupcija u Dalmaciji, u većini statuta stoji da notar mora biti izvan Dalmacije. Svoju službu vrši po potrebi na trgu (in platea), u trijemu pred općinom (in logia comunis), u općinskoj kancelariji (in cancellaria comunis), u obrtničkoj radionici ili dućanu (in statione), u stanu notara (in domo notarii) i drugdje.

Postanak notarske isprave sličan je postupku javne isprave. Kad su stranke ugovorile posao javile bi se notaru s molbom (rogatio) da im izradi dokument. Notar bi izradio skicu ugovora (minuta) i unosio ju u posebnu knjižicu manjeg formata koja se naziva bastardelli. U drugoj fazi unosi tekst u knjigu imbervijatura (skraćenih zapisa). Kad se notarijat učvrstio u 13. st. stranke nisu uvijek dobivale izvornik, jer se vjerovalo zapisu u knjizi imbrevijatura. Ako bi stranke naknadno zatražile ovjerovljenu bilježeničku ispravu, bilježnik ju je prepisivao iz imbrevijatura, a u knjigu bi zabilježio extracta est foris (tj. isprava je predana van).

Treća faza bila je redigiranje originala odnosno izrada čistopisa (redactio in mundum). Pri izradi notar je poštivao sve vanjske i unutarnje karakteristike oblikujući zapis propisanim formulama i pravnim izrazima. U ispravi se navode stranke, svjedoci i bilježnik. Budući da su stranke najčešće bile nepismene, a tako i svjedoci, oni bi stavljali znak križa (signum manus) na ispravu. S vremenom značenje svjedoka postaje sve manje, pa se ono svelo na postupak stavljanja ruke iznad isprave (manusmissio). Kada su bilježnici (tabeliones) počeli poprimati status javnih osoba (personae publicae) značenje prisutnosti svjedoka počelo je slabiti, pa neko vrijeme na privatnoj ispravi nalazimo samo njihov znak (signum manus), a kasnije se samo spominju.

Bilježnici (notarii publici) su stručnu spremu stjecali na pravnim školama, a za vršenje notarske službe dobivali su i posebne povlastice koje su dodjeljivale pojedine crkvene osobe (primjerice tršćanski biskup) ispravom kojom se notar ovlašćuje izdavati javne isprave po carskom ovlaštenju (notarius imperiali auctoritate) ili po ovlaštenju pape (notarius sedis apostolicae ili auctoritate sacri Lateranensis palatii) ili ovlašću Mletačke Repubike (auctoritate Veneta) Uvodio se u dužnost po posebnom ceremonijaru „cum pena, carta, calamario et anulo de auro“. Ako je bilježnik imao stručnu spremu i privilegij imenovanja, on je mogao vršiti svoju službu u gradskim općinama, u raznim kancelarijama vladara, feudalaca, sudova i slično. Isprava napisana rukom javnoga bilježnika bila je zaštićena „javnom vjerom“ (fides publica). To znači da je ona pred sudom služila kao potpun dokaz te se kao javna isprava (instrumentum publicum) nije mogla pobijati nijednim drugim dokazom, ni svjedocima, ni drugom kojom „privatnom“ ispravom. Bilježnik je mogao biti optužen jedino ako je cijeli sadržaj isprave krivotvorio. Ako mu je krivotvorenje dokazano, bio je obično kažnjen odsjecanjem desne ruke. Pri sastavljanju isprave bila su prisutna obično dva svjedoka i egzaminator (provjeritelj). U Dalmaciji je ustanova javnoga notarijata uhvatila dubok korijen.

Notara bira Veliko gradsko vijeće na prijedlog Malog vijeća, a trajanje službe određuje se posebnim ugovorom.

Od prvih deseteljeća 13. st. u dalmatinskoj notarskoj ispravi svjedoci se samo spominju, a vlastoručno je potpisuje examinator. Egzaminator (provjeritelj) se birao iz patricijata svakih šest mjeseci i njegova prisutnost i potpis bili su jamstvo da je isprava učinjena u skladu s propisima statuta.

Pouzdanje u vrijednost notarske isprave osiguravala je oštra sankcija protiv notara falsifikatora. Tako je npr. splitski Statut za krivotvoritelja notara propisivao globu od 200 libara i obvezom oštećenim strankama platiti dva puta veću naknadu od nastale štete. Ako ne može platiti odsjecala mu se desna ruka, a on postaje perpetuo infamis i nikada više ne smije obavljati notarsku službu.

Notarske knjige abrevijatura odnosno imbrevijatura pravo su bogatstvo izvora za proučavanje naše srednjovjekovne povijesti, jer se u notarskim ispravama očituje raznovrsnost svekolikih poslovnih djelatnosti građana. Najstariji notari pojedinih gradskih kancelarija mogu se smatrati osnivačima danas poznatih arhiva u Kotoru, Dubrovniku, Splitu, Trogiru, Šibeniku, Zadru, Rijeci i drugim našim gradovima na jadranskoj obali.

Uz bilježnike notarsku su službu obavljali također kaptoli kao locus credibilis („vjerodostojno mjesto“). Dok se bilježničke isprave nazivaju privilegium publicum, isprave koje su izdavali kaptoli nazivaju se litterae privilegiales, litterae testimoniales, litterae fassionales i sl. i one su imale viseći pečat. U Dalmaciji, u vrijeme od kada je kralj Ludovik 1358. godine stekao punu vlast u dalmatinskim gradovima, uz bilježnike i “loca credibilia” izdaju isprave kakve su izdavali kaptoli sjeverno od Gvozda. Sačuvani su registri takvih isprava nakon 1370. godine. Samo u rijetkim slučajevima kaptoli i samostani u Dalmaciji izdaju isprave kao locus credibilis nakon 1409. godine. Pojedini gradski bilježnici obavljali su službu i bilježnika za locus credibilis. Službu bilježnika obavljali su i bilježnici pojedinih knezova, te je to bio dodatni izvor njihovih prihoda. Njihovim djelovanjem nastale su bilježničke knjige redovito za dvije godine, to jest za vrijeme dok je službovao neki knez koji je imao svoga bilježnika/kancelara.

Broj notara u pojedinim općinama/komunama nije bio ograničen, pa je istovremeno djelovalo više bilježnika. Notarsku službu su obavljali i općinski i kneževi kancelari, a za svoj rad su dobivali nagradu najčešće utvrđenu u statutu. Pobliže oznake o notarima sadrže i statuti općina/komuna koje određuju da uz bilježničke isprave u ime općine pišu oporuke i inventare te se od 14 st. odvojeno vode knjige oporuka i inventara (testamentum, inventarium) koje su se čuvale u općinskim arhivima. Bilježnici su sastavljali isprave za one poslove koji su tražili dokazno sredstvo u mogućem kasnijem sporu. Ograničuje se svjedočanstvo svjedoka samo na slučajeve male vrijednosti (npr. za sve nekretnine procijenjene na 25 libara i više). Svaka prodaja, darivanje, zalog i otuđivanje nekretnina bilo je ništetno ako nije bila sastavljena isprava pred notarom. Kod kupoprodajnih ugovora (emptio) notar je obvezno morao navesti imena svjedoka, imena ugovornih stranaka, naznačiti predmet ugovora, cijenu i rok isplate. Za nekretnine morao je u ispravu unijeti i granice posjeda. Bilježnik je davao isprave za pozajmljivanje novca, trgovačkih ugovora (societas, conventio, compagnia, pactum), nagodbi (compromissum), zapljena (sequestrum), procjena (extimatio), diobe (divisiones), davanje zemlje na obradu ili korištenje (locatio), zastupništvo (procura, procuratio), zadužnica (debitum), pozajmica (mutuum), namira (quietatio), ugovora o gradnji (conventio), ugovora o zapošljavanju ili davanju u zakup (locatio), založnica (pignus, presentatio pignoris). Nakon prestanka službe bilježnici su bili obvezni notarske knjige imbrevijatura ostaviti u općinskoj kancelariji.

U vrijeme kada su dalmatinski gradovi bili pod upravom ugarsko–hrvatskih kraljeva (1358.– 1409, 1420.) u Zadru i Splitu djeluju i notari koji izdaju isprave u ime Kaptola (notarii et communis Iadre iurati et tocius Capituli Iasdrensis scribe).

Može se ustvrditi da su notarske knjige svjedočanstvo o svim vidovima života i rada, pa stoga i izvanredni povijesni izvor srednjovjekovne povijesti dalmatinskih gradova.

BIBLIOGRAFIJA

Stipišić, Jakov. Pomoćne povijesne znanosti u teoriji i praksi, Zagreb: Školska knjiga, 1985.: 161–163 *** Jakov Stipišić. Razvoj splitske notarske kancelarije, Zbornik historijskog instituta JAZU 1 (1954.) *** Šufflay, Milan. Dalmatinsko–hrvatska srednjovjekovna listina: povijest hrvaskoga notarijata od XI. do XV. stoljeća / preveo Darko Sagrak. Zagreb, 2000. *** Pratesi, Alessandro. Genesi e forme del documento medievale. Rim: Società editoriale jouvence, 1979. *** Guyotjeannin, Jackes Pycke et Benôit–Michel, Tock. Diplomatique médivale, u seriji L’atelier du médivaliste. Brepols, 1993.