[0370] Lorini, Petar, ribarski stručnjak (1850. – 1921)

Signatura: HR–DAZD–370

Klasifikacija: K.3.

Naziv fonda: Petar Lorini

Vrijeme nastanka gradiva: 1861.–1950.

Razina opisa: Fond

Količina gradiva: 1 kut.; 0,1 d/m

Stvaratelj: Petar Lorini

POVIJEST STVARATELJA GRADIVA

Petar Lorini (Sali, 30. IV. 1850. – Beograd, 17. VII. 1921.) jedan je od potomaka brojne dijaspore grada Bergama u Dalmaciji. Njegova obitelj se u 16. st. doselila u Zadar, a polovicom 17. st. u Sali na Dugom otoku. Pohađao je preparandiju u Dubrovniku koja je školovala mlade učitelje u hrvatskom duhu. Prvo radno mjesto učitelja dobio je 1868. u Glavnoj školi u Korčuli, a već sljedeće godine postaje njezinim upraviteljem. Godine 1870. imenovan je za učitelja u Glavnoj školi u Kotoru. Godine 1872. oženio se Elisavom Papucia iz Splita.

Dana 6. studenoga 1873. namjesnik u svojstvu predsjednika Pokrajinskog školskog vijeća imenovao ga je upraviteljem Narodne škole u rodnim Salima gdje je proveo sljedećih dvadeset godina. U razdoblju provedenom u Salima prima pohvale nadležnih organa za svoj rad u školi, izvanredno zalaganje i izvođenje nastave za odrasle te za svoj doprinos radu učiteljskih skupština na kojima je držao predavanja. Godine 1893. ministar za nastavu i bogoštovlje imenovao ga je privremenim učiteljem Vježbaonice u Arbanasima, a tri godine kasnije dobiva i mjesto stalnog učitelja. Predavao je poljodjelstvo i upravljao školskim vrtom.

Osim rada u prosvjeti, Lorini se zanimao za ribarstvo i njime bavio od rane mladosti. Za vrijeme službovanja u Salima proučavao je ribe, ribarske tehnike i poučavao o tome svoje sumještane. Lorini je inicirao dolazak dvojice Talijana iz južne Italije koji su Saljane poučili ribarskim tehnikama još nepoznatima na ovim prostorima. Kruna njegovog bavljenja ribarstvom je imenovanje ribarskim inspektorom pri Pomorskoj vladi u Trstu u siječnju 1897. Svoju izvrsnost i predanost dokazao je i na ovom poslu dobivši i za njega brojna priznanja i zahvale. Sudjelovao je na međunarodnim kongresima, poticao osnivanje ribarskih zadruga i pisao brojne radove i izlaganja na temu ribarstva, sprečavanju neracionalnog iskorištavanja riba, ribarskim spravama. Napisao je i knjigu na tu temu pod naslovom „Ribarstvo i ribarska praksa pri istočnim obalama Jadranskoga mora“. Svoje rodno mjesto Sali nije zaboravio niti za službovanja u Trstu. Budući da je na svom poslu dolazio u dodir s mnogim poduzetnicima u grani prehrambene industrije, uz njegovu je inicijativu i posredovanje talijansko–francusko poduzeće „Alimentari“ sagradilo tvornicu sardina u Salima koja je dugo vremena osiguravala egzistenciju mnogim obiteljima na otoku. Na mjestu inspektora i višeg inspektora za ribarstvo ostao je do umirovljenja 1912. godine. Prilikom umirovljenja odlikovan je Ordenom viteza trećeg stupnja željezne krune kao viši dvorski savjetnik.

Cijelog njegovog života uz njegov poslovni isprepletao se i njegov društveni angažman i čini se da je ulagao ogromnu energiju i volju kako bi pomogao svom narodu, naročito svojim sumještanima Saljanima. Treba istaknuti da je bio hrvatski orijentiran, unatoč svom talijanskom podrijetlu i autonomaštvu koje je vladalo među dalmatinskim Talijanima. Odmah po povratku u rodne Sali iz Kotora pomogao je da općina Sali započne uredovati na hrvatskom jeziku. Lorini je bio član Narodne stranke i kandidat za Dalmatinski sabor 1892. godine. Da bi se ostvarila hrvatska većina, svoje je glasove prepustio Vjekoslavu Klaiću, kandidatu Stranke prava.

Nakon umirovljenja živio je dijelom u Zadru, a dijelom u Salima veoma narušena zdravlja. Zdravlje mu se naročito pogoršalo nakon smrti supruge 1919. godine. Godine 1921. kada je tadašnja jugoslavenska vlada sklapala trgovačko–ribarski ugovor s Italijom, bio je pozvan u Beograd da kao znalac i delegat prisustvuje tim pregovorima. Iako bolestan, tom se pozivu odazvao i u Beogradu ustrajno branio interese svoje zemlje, a napose njenih ribara. Prije ratifikacije tih sporazuma, iscrpljen je preminiuo u Beogradu 17. srpnja 1921. godine.

POVIJEST FONDA

Osobni fond Petra Lorinija nastao je djelatnošću njegova stvaratelja tijekom radnog vijeka. U tekstu njegovog sumještanina Šime Grandova nalazimo podatak da je ostatak Lorinijeve osobne dokumentacije uništen u obiteljskog kući u Zadru prilikom bombardiranja u II. svjetskom ratu. Nije poznato kako se sačuvani dio njegovih dokumenata našao u posjedu saljskog župnika koji ga je predao Arhivu preko posrednika.

U Knjizi primljenog arhivskog gradiva Državnog arhiva u Zadru pod rednim brojem 46, postoji upis da je dana 7. srpnja 1960. župnik mjesta Sali preko posrednika Šime Grandova predao svežanj osobnih dokumenata Petra Lorinija.

SADRŽAJ

Gradivo osobnog fonda Petra Lorinija sadrži pretežno poslovnu dokumentaciju stvaratelja, te malo osobnih dokumenta kao i dokumenata o društvenim aktivnostima i korespondencije koja se isključivo odnosi na njegov rad. U gradivu u potpunosti nedostaju dokumenti o njegovom privatnom životu. Gradivo sadrži dokumente o svim imenovanjima, pohvalama i odlikovanjima Petra Lorinija tijekom njegovog četrdesetogodišnjeg radnog vijeka i nezaobilazan je izvor za njegovu biografiju. Značaj ovog fonda umanjuje njegova mala količina, ali značaj osobe daleko premašuje gradivo označeno kao njegov osobni fond.

POPIS GRADIVA

1. Osobni dokumenti Petra Lorinija 1872.–1919., 1–4

2. Imovinsko–pravni dokumenti 1861., 5

3. Poslovni dokumenti 1867.–1921., 6–70

4. Društvene aktivnosti 1877.–1920, 71–77

5. Korespondecija 1898., 1921., 78–85

6. Miscellanea 1870.–1950., 86–88

JEZIK/PISMO

Talijanski, latinski, njemački, francuski; latinica

OBAVIJESNO POMAGALO

Analitički inventar.

DOPUNSKI IZVORI

HR–DAZD–101: Pokrajinsko školsko vijeće 1869.–1918.

HR–DAZD–107: Kotarsko školsko vijeće 1869.–1918.

HR–HDA–1742: D 283–579: Pomorska vlada u Trstu

BIBLIOGRAFIJA

Lorini, Petar. Ribanje i ribarske sprave pri istočnim obalama Jadranskog mora. Zagreb: Dom i svijet, 1995.