[0352] Obitelj Draganić-Vrančić – Šibenik (1460. – 1871.)

Signatura: HR–DAZD–352

Klasifikacija: K.2.

Naziv fonda: Obitelj Draganić–Vrančić i Vrančić

Vrijeme nastanka gradiva: 1460.–1871.

Razina opisa: Fond

Količina gradiva: 4 svež.; 0,7 d/m

Stvaratelj: Obitelj Draganić–Vrančić, Vrančić

POVIJEST STVARATELJA GRADIVA

Obitelj Draganić Vrančić nastala je brakom Frane Draganića (1711.–1799.) i Margarete Vrančić (Veranzio), oboje iz uglednih šibenskih plemićkih obitelji. Frano je studirao pravo u Padovi, a s Margaretom, kćerkom konta Antuna Vrančića sklopio je brak 1737. godine. Margareta je bila posljednji odvjetak svoga roda. Nakon smrti svoga tasta konta Antuna Vrančića 1743., koji nije imao sinova, Frane Draganić je svom prezimenu dodao i ženino prezime Vrančić (Veranzio) te se njegova obitelj od tada naziva Draganić–Vrančić (Veranzio). Time je stekao i posjede Vrančića na otočiću Tijat, u Šibeniku, na Zlarinu i u Prvić–Šepurinama na otoku Prviću. Frano je između 1738. i 1789. pisao „Djelo Memorie istoriche di Zlosella e sue tenute con istruzioni“ u kojemu unosi podatke o posjedima i pravima svoje obitelji. Prijateljevao je s A. Fortisom koji mu je posvetio svoje izdanje djela A. Vrančića „Iter Buda Hadrianopolim anno 1553“. To je djelo uvršteno u Fortisov „Viaggio in Dalmazia“, Mleci 1774. godine. A. Tartalea posvetio mu je drugo izdanje Vrančićeva djela „Orationes duae“, Mleci 1793.

Frane i Margareta imali su šest sinova. Isticao se opat Jeronim. Drugi sin Nikola Mihovil (Nicolo Michele), rođen 1740., kao kapetan šibenskoga područja uspio je u lipnju 1797. nakon pada Mletačke Republike uvesti red. Bio je član šibenskog Velikog vijeća. Supotpisnik je zaključaka sa skupa plemića, klera, građana u gradu i okolici Šibenika od 28. lipnja 1797. godine o predaji Austriji. Njegov brat Faust (rođ. 1749.) zanimao se za prirodne znanosti. Kazimir (vjerojatno sin Frane, rođen 1746.) je sudionik pokreta za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Za francuske uprave vijećnik je šibenske općine i član slobodnozidarske lože u Šibeniku. Kazimir Faust se oženio s Cassandrom Felice de Petris iz creske patricijske obitelji s kojom je u braku dobio 16 djece od toga 9 sinova. Samo su dvojica njegovih sinova imali djecu, stariji Kazimir Faust (1782.–1865.) i mlađi Faust Vincenzo (1784.–1860.). Oni dijele obitelj na dvije odvojene grane: granu Kazimira Fausta koji se oženio s Mimi de Klespe, a zbog nasljeđenog posjeda Zloselo naziva se Šibensko–Zloselska i Fausta Vincenza koji se oženio s Elizabettom Fenzi i zbog nasljeđenog posjeda na otoku Prviću naziva Šibensko–Prvićka.

Kako u gradivu ovog obiteljskoga fonda ima spisa Antuna i Fausta Vrančića, donosimo njihove biografije.

Antun Vrančić (Šibenik, 29. svibnja 1504. – Prešov, Slovačka, 15. lipnja 1573.) bio je crkveni prelat, ostrogonski nadbiskup, diplomat i pisac. U mađarskim izvorima ga se nalazi pod imenom Verancsics Antal. Antun Vrančić je mlad otišao iz rodnog Šibenika u Ugarsku, gdje je proveo veći dio života. Studirao je u Padovi, Beču i Krakovu. Kao tajnik ugarskog kralja Ivana Zapolje putovao je po cijeloj Europi u raznim diplomatskim misijama. Kad je došao u sukob s ljudima oko dvora, preselio se u Beč, gdje je postao savjetnik kralja Ferdinanda I. On ga je 1553. poslao u Carigrad da sa sultanom Sulejmanom pregovara o miru. U Carigradu je ostao četiri godine. U znak zahvalnosti za uspješno obavljenu misiju, kralj ga je imenovao biskupom jegarskim (naslov je nosio od 17. srpnja 1560. do 25. listopada 1570.) i kraljevskim savjetnikom. Dotada je bio i biskupom Pečuške biskupije (1554.–1557.). Na brojnim putovanjima sakupljao je rimske natpise na Balkanu, a tijekom spomenute diplomatske misije u Otomanskom Carstvu, zajedno s poznatim flamanskim humanistom A. B. Busbecqom u Ankari je pronašao Augustov autobiografski spis Djela božanskog Augusta (Res gestae divi Augusti), kasnije nazvan Spomenik iz Ankare (Monumentum Ancyrānum). Kako ga je Vrančić prvi i tiskao, to je ovaj natpis danas poznat i kao Codex Verantianus.

Vrančić je važan kao književnik koji je pisao pjesme, putopise, rasprave, ali je najznačajnija njegova prepiska s mnogim ondašnjim slavnim ljudima, kao što su Erazmo Roterdamski, Nikola Zrinski i drugi. Sastavio je nekoliko kraćih tekstova takve vrste, primjerice: De situ Transylvaniae, Moldaviae et Transalpinae (Položaj Erdelja, Moldavije i Vlaške); Vita Petri Berislavi (Životopis Petra Berislavića); De rebus gestis Ioannis, regis Hungariae (Djela ugarskog kralja Ivana). Ostala su nedovršena dva putopisa, koja se bave prvim izaslanstvom u Tursku (1553.–1557.), De itinere et legatione sua Constantinopolitana cum fratre Michaele dialogus (Razgovor s bratom Mihovilom o putovanju i poslanstvu u Carigrad); Iter Buda Hadrianopolium (Putovanje iz Budima u Drinopolje).

Faust Vrančić (lat. Faustus Verantius; Šibenik, 1551.Mleci, 20. siječnja 1617.), hrvatski polihistor, jezikoslovac, izumitelj, diplomat, inženjer, svećenik, biskup. Faust Vrančić (lat. Faustus Verantius) najvažniji je konstruktor i tehnički pisac u Hrvata na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Još kao dječak otišao je u Ugarsku svome stricu biskupu Antunu Vrančiću, nadbiskupu ostrogonskom i primasu Ugarske. U Padovi studira filozofiju i pravo. Godine 1575. postaje članom hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu, a 1579. tajnikom kralja Rudolfa II. Tada počinje temeljitije studirati prirodne znanosti i tehniku. Na dvoru se svakodnevno susreće s nizom istaknutih znanstvenika onog vremena, između ostalih s astronomima Tychom Bracheom i Johannesom Keplerom, graditeljem Jacopom de Stradom, što snažno utječe na njegov rad.

Godine 1594. napušta dužnost dvorskog tajnika u Pragu te živi malo u Šibeniku, a uglavnom u Veneciji. Od 1598. djeluje u Mađarskoj kao biskup od Čanada, te kraljevski tajnik za poslove Ugarske i Transilvanije.

Godine 1595. izdao je petojezični rječnik (latinski, talijanski, njemački, hrvatski i mađarski) pod naslovom Rječnik pet najplemenitijih jezika Europe (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae). U to se vrijeme termin „dalmatinski“ rabio za slavenski jezik kojim se govorilo između Jadranskog mora i rijekâ Dunava i Save. U Pragu je 1605.–1606. Peterus Lodereckerus priredio drugo izdanje ovog rječnika, prošireno s češkim i poljskim jezikom, pod naslovom Rječnik sedam različitih jezika (Dictionarium septem diversarum linguarum), kojom prilikom je i „dalmatinski“ naveden pod hrvatskim imenom.

Godine 1605. napušta dvor i ulazi u red sv. Pavla, tzv. barnabita u Rimu. U to vrijeme istražuje konstrukcije strojeva i arhitektonske probleme, a preko barnabita Giovannija Ambrogia Mazente upoznaje tehničke crteže Leonarda da Vincija, što je rezultiralo najznačajnijim Vrančićevim djelom Machinae novae (Mleci 1615. ili 1616), u kojem je Vrančić opisao 56 raznovrsnih uređaja i tehničkih konstrukcija uz 49 slika velikog formata i s komentarima na latinskom, talijanskom, španjolskom, francuskom i njemačkom jeziku. Uz vlastite donosi i neke slabije poznate projekte drugih konstruktora, metodološki ih poredavši kako bi prikazao razvoj od već poznatih projekata do novih, koji su bili izvorno njegovi.

Zbog bolesti napušta 1615. godine Rim i želi se vratiti u rodni Šibenik. No, zaustavlja se u Veneciji, gdje objavljuje knjigu Logica nova. U Veneciji je i umro 27. veljače 1617. godine, a prema oporučnoj želji njegovo je tijelo sahranjeno u domovini u crkvi Sv. Marije (Prvić Luka na otoku Prvić kraj Šibenika).

Vrančić je napisao i druga važna djela. Na materinjem jeziku napisao je knjigu Život nikoliko izabranih divic (Rim, 1606.), u kojoj su hagiografski životopisi opatica šibenskog samostana Sv. Salvatora, prvenstveno svetica osobito štovanih u hrvatskim krajevima uz jadransku obalu. Napisao je i kratak spis o slavenskim jezicima i narodima, u kojem navodi svoje shvaćanje srednjojužnoslavenskog dijasustava: Dalmatinski, Hrvatski, Srpski ili Bosanski – jere sve ovo jedan jezik jest – ima riči i slova… koja se lahko izgovaraju.

POVIJEST FONDA

Gradivo obiteljskog fonda Draganić Vrančić za Državni arhiv u Zadru otkupio je tadašnji ravnatelj Arhiva Stjepan Antoljak prilikom obilaska Dalmacije u lipnju 1948. U Knjizi primljenog arhivskog gradiva nije zabilježeno preuzimanje ovog gradiva, ali je u redovitim spisima sačuvan izvještaj Oblasnom narodnom odboru o cijelom putovanju po Dalmaciji i gradivu koje je pritom sakupljeno u Državni arhiv u Zadru. Tom prilikom je prof. Šime Jurić, iz Sveučilišne i narodne biblioteke u Zagrebu, koji je s prof. Antoljakom obilazio stare knjižnice, zajedno sa starim knjigama otkupljenim od obitelji Draganić Vrančić iz obiteljske kuće na Prviću, otpremio u Zagreb i nekoliko pisama Fausta Vrančića. Iako je ravnatelj Antoljak o tome izvijestio Oblasni narodni odbor i tražio njihovo posredovanje u priključivanju pisama ostatku arhivskog gradiva obitelji, do povrata nikada nije došlo, pa se spomenuta pisma i danas nalaze u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Dio obiteljskoga arhiva s rukopisnom ostavštinom, korespondencijom i dokumentima o Antunu, Faustu i Mihovilu Vrančiću, dospio je u 18. st. u arhiv ugarske obitelji Szécheny. Popis tog arhivskoga gradiva objavio je Martin Juraj Kovačić u Scriptores rerum Hungaricarum minores inediti, 2, Budim 1798., str. 389–444. G.Valentinelli, Bibliografia della Dalmazia e del Montenegro, Zagreb 1855., 88 navodi da je Kovačić objavio i popis još jednog dijela arhiva obitelji, koji je 1797. prenesen u Beč (Elenchus chronologicus auctorum partim originalium authenticorum, partim autographorum, partim apographorum, ex archivio Verantiano Draganichiano), Beč s.a.

Prema inventaru D. Foretića obiteljski fond Draganić Vrančić u Arhiv je stigao 1948. godine. U ožujku 2010. gospođa Vesna Draganić Vrančić Vrus je Državnom arhivu u Rijeci predala 0,8 d/m spisa obitelji Draganić Vrančić nastalih u razdoblju od 1552. do 1971. godine.

SADRŽAJ

Gradivo ovog fonda sadrži gradivo obitelji Vrančić prije spajanja s obitelji Draganić te gradivo četiri generacije obitelji Draganić–Vrančić. Spisi obitelji Vrančić najstarije su datirani i sadrže većim dijelom dokumente, rukopise i skice znamenitih Antuna i Fausta Vrančića. Zanimljivo je pismo cara Maksimilijana II. kardinalu Filippu Boncompagniju, u kojem predlaže uzdignuće u čast kardinala Antuna Vrančića, nadbiskupa ostrogonskog te do sada neobjavljene skice Fausta Vrančića.

Gradivo obitelji Draganić Vrančić sadrži korespondenciju i imovinsko–pravne dokumente koji se odnose na njihove posjede u Petrovom Polju, Prviću i Pirovcu (Zloselu).

POPIS GRADIVA

1. Spisi obitelji Vrančić (Antun, Mihovil, Faust i Karlo), 1460.–1726.; Spisi obitelji Draganić (Jerolim), Spisi obitelji Draganić Vrančić (Frane, Nikola Mihovil, Kazimir, Kazimir Faust, Faust Vincenzo, Frane Kazimir, 1693.–1865., kut. 1–2

2. Spisi obitelji Soppe Papali (kupoprodaje, zamjene, najam, zakup terena) 1750.–1782., kut. 2

3. Spisi o posjedima obitelji Vrančić, Draganić, Draganić Vrančić (kupoprodaje, spisi o kolonatu, zakupu i najmu, sudski spisi za posjed, topografski planovi obiteljskih posjeda, evidencije prihoda, rashoda i prinosa, 1484.–1870., Miscellanea 1509.–1871., kut. 3

JEZIK/PISMO

Talijanski; latinica

OBAVIJESNO POMAGALO

Arhivski popis.

BIBLIOGRAFIJA

Draganić, plemićka obitelj u Šibeniku, u: Hrvatski biogafski leksikon, sv. 3. Zagreb: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“ 1993., str. 539–542.