[0112] Serdarija Nin (1834. – 1839.)

Signatura: HR–DAZD–112

Klasifikacija: A.1.7.4

Naziv fonda: Serdarija Nin

Vrijeme nastanka gradiva: 1834./1839.

Razina opisa: Fond

Količina gradiva: 3 svež.; 0,2 d/m

Stvaratelj: Serdarija Nin, Sjedište serdarije u Zemuniku (Serdaria di Nona)

POVIJEST STVARATELJA GRADIVA

U vrijeme mletačke uprave u Dalmaciji, sredinom 16. st. organiziraju se teritorijalne snage (Forza teritoriale) radi održavanja reda i mira. Glavna im je zadaća bila obrana od upada Turaka s bosansko–hercegovačke strane. Kasnije one kao svojevrsne redarstvene snage sprečavaju zlodjela ili zločine, kao i štete, uključujući i one na poljskim dobrima.

Osnovni sastavni dio mletačkih teritorijalnih snaga u Dalmaciji bile su černide koje su se birale godišnje tako, da se na svakih 10 muškarca sposobnih za vojsku od 16 do 60 godina birao jedan (od tal. cernire – izabrati, cernida – prosta pješadija). Obično su obitavali u svojim kućama obavljajući svakodnevne poslove, a nedjeljom i blagdanima pozivani su na oružane vježbe i obuku.

Mletačka Dalmacija od Zrmanje do Neretve u vojno–obrambenom pogledu bila je podijeljena na zapovjedna vojna okružja (krajine) na čelu sa zapovjednicima pukovnicima (colonelli) ili sopraintendantima. Njima podređene jedinice za više sela bile su serdarije na čelu sa serdarima ili vicesopraintendantima. Serdarije su se dijelile na banderije nadležne za jedno ili više sela. Na čelu im je bio harambaša. Njemu su pomagali zastavnici, narednici i kaplari. Na svakih stotinu muškaraca biran je jedan harambaša. Niže podređeni harambaši je alfiere ili zastavnik (od tal. alfiere – zastavnik, stjegonoša). Zastavnik je zamjenjivao harambašu u njegovoj odsutnosti ili spriječenosti. Mogao je stajati na čelu redovitih seoskih straža kod ophodnji, kao i pokretnih odreda, straže na granici i općenito služiti javnim potrebama. Nije imao nikakvu pravnu, nego samo vojno–redarstvenu dužnost. Narednici ili sergenti bili su u rangu između običnog pandura i zastavnika i to samo u nekim krajinama. U ovom vojničko–pandurskom sustavu hijerarhijski je najniži bio kaplar (caporale) odnosno glavar ili desetnik. U taj vojni sustav ulaze na kraju obični panduri (stražari) ili serežani (oružnici). U nekim krajevima zamjenici serdara bili su viceserdari, a zamjenici haranbaša bili su podharambaše. Još je postojao i narednik bojne (sergente maggiore) podređen pukovniku krajine. On je poučavao dočasnike u vojnim vještinama i vršio opću smotru krajine dva puta godišnje. Postoji još i donarednik koji je kao i narednik podučavao narod oružju, a ponekad je bio i na čelu seoskih straža ili mobilnih odreda pri hvatanju zločinaca ili hajduka. Od časnika bio je još pobočnik ili ađutant krajine. Na svakih tisuću trebao je biti jedan pobočnik koga je postavljao pukovnik u sklopu serdarije, kao npr. u Zadarskoj krajini. Postojali su također bubnjari i trubači.

Osim ovih vojničko–pandurskih službi postojale su i izvršne službe subaše i čauši. Subaša je prikupljao desetinu i travarinu i zato su među narodom slovili kao najomraženiji ljudi. Služba čauša sastojala se u tome da oglašava potrebne naredbe od strane uprave ili vojne vlasti, pomaže seoskom sucu u provođenju naredbi njemu nadređenih. Za svako selo, a ponegdje i u manjim gradićima imenovani su po jedan subaša i čauš. Prestankom mletačko–turskih ratova krajine gube svoj isključivo vojni karakter. Teritorijalne snage činile su okosnicu mletačkog pravnog i vojnog sustava.

Mirom u Campo–Formiju Mletačka Republika je ukinuta, a njezini posjedi na istočnoj obali Jadrana pripali su Habsburškoj Monarhiji. Tako se i Dalmacija od 1797. do 1805. našla pod austrijskom upravom koja uvodi novi upravni i sudski sustav koji je bio provizorne naravi. Civilni upravitelj Dalmacije Thurn 16. lipnja 1798. provizorno uspostavlja redarstvenu i vojno–obrambenu ustanovu teritorijalnih snaga u gotovo istom obliku kakva je postojala i za vrijeme mletačke uprave te donosi pravilnike koji su vrijedili za ustroj krajine. Dalmacija je podijeljena na trinaest krajina: Zadarska, Zadarski otoci, Šibenska, Skradinska, Kninska, Sinjska, Trogirska, Splitska, Omiška, Vrgoračka, Makarska, Imotska i Neretvanska krajina. Svaka krajina se dijelila na manje područne odjele (riparti), tj. serdarije. Zapovjednikom svake krajine postavljen je poglavar (Capo Craina), jedan pukovnik ili sopraintendant (samo u Omiškoj i Neretvanskoj krajini). Na čelu serdarije stajao je serdar ili kapetan černida. U selima svake pojedine serdarije zapovijedali su harambaše (poglavari sela) i njima podređeni narednici (sergenti), a ponegdje i desetnici. Svako selo imalo je jednog ili dva čauša (glasnika) i jednog subašu kao sakupljača poreza (desetine). Svaki serdar je imao korpus od 24 pandura koje je sam birao, a na čelu im je stajao harambaša.

Za vrijeme Prve austrijske uprave u Dalmaciji (1797.–1805.) nastale su tek neznatne promjene u usporedbi s mletačkim sustavom: upravni organi odvojeni su od izvršnih, časnici su dobivali redovite godišnje plaće i proveden je preustroj nekih postojećih krajina.

Dolaskom Francuza na vlast u Dalmaciji 1806.–1813. uspostavlja se novi upravni ustroj i preustrojena je ustanova teritorijalnih snaga. U prvom razdoblju od 1806. do 1809. na čelu pokrajine je generalni providur V. Dandolo, kao civilni upravitelj i general Marmont, kao vojni zapovjednik. Dalmacija je priključena Talijanskom kraljevstvu sa središtem u Milanu. Mirom u Schönbrunu (14. listopada 1809.) ulazi u sastav Ilirskih Pokrajina sa sjedištem u Ljubljani u kojoj ostaje do 1813. kada ponovno dolazi pod austrijsku vlast.

Generalni providur Dandolo, kao glavni zapovjednik teritorijalnih snaga izvršio je preustroj navedenih snaga i o tome donio tri pravilnika. Prvi je donesen 2. prosinca 1806., drugi 26. prosinca 1806., a treći je disciplinski pravilnik proglašen 15. travnja 1807. godine. Dalmacija je podijeljena na 6 okružja kojima je na čelu stajao pukovnik. Svako okružje se dijeli u razdjele (riparti) ili serdarije, kojima zapovijeda oficir ili serdar, a njemu pomažu pristav i kadet kao vježbenik. Sve te službenike imenuje generalni providur Dandolo. Pored narednika i dalje postoje harambaše i panduri. Dalmacija je podijeljena na šest okružja:

1. Zadar (okolica grada s otocima i područje Skradina) sa 6 serdarija;

2. Šibenik (područje Šibenika i Knina) sa 6 serdarija;

3. Split (područje Splita, Trogira i Sinja) sa 6 serdarija;

4. Makarsko (područje Makarske, Omiša, Imotskog, Vrgorca i Neretve) sa 6 serdarija;

5. Hvar (područje otoka Hvara, Brača, Korčule i Visa) s 1 serdarijom;

6. Krk (područje otoka Paga, Raba, Krka i Cresa) sa 4 serdarije.

Za otočni razdjel Zadra ostao je na čelu pukovnik. Svaka serdarija imala je određeni broj pandura na čelu s harambašom. Zbog čestih šteta u poljima, vinogradima, maslinicima, voćnjacima i šumama te zbog teških krađa, Dandolo je 1808. donio pravilnik za težačku policiju (Regolamento di polizia campestre), čija je zadaća bila sprečavanje šteta na poljskim dobrima i šumama. U pravilniku su utvrđene naknade koje počinitelj mora platiti za načinjenu štetu. Osim teritorijalnih snaga posebnu važnost u održavanju reda, mira i sigurnosti u selima kopnene Dalmacije imale su seoske straže zvane „seoske ronde“ (ronde villiche). Njihova je nadležnosst bila ograničena na područje određenog sela. Na otocima su bile dvije pukovnije, koje se nazivaju otočnim stražama. Marmont je 20. kolovoza 1810. donio naredbu na temelju koje su svi muškarci od 18 do 50 godina života služili u narodnoj straži.

Francuski preustroj prekinut je dolaskom Austrije po drugi put na vlast u Dalmaciji. Guverner Dalmacije Tomašić proglasom od 30. srpnja 1814. uspostavlja nadležnost pukovnika (colonello) i serdara, koji su pored stare obrambene funkcije imali i nadležnost izvršno–upravne i sudske vlasti u sporovima do 5 fiorina. U Pravilniku od 28. rujna 1814. (Uprava polizie texascke) ističe se kako se ustrojem pandurskih odreda teritorijalnih snaga ne isključuje postojanje dosadašnjih seoskih straža, koje su ustrojene u svim selima i podređene općinskom načelniku, a iznimno serdaru.

Prema Tomašićevu proglasu od 30. srpnja 1814. Pokrajina Dalmacija je bila podijeljena na 6 okruga: Zadarsko, Šibensko, Makarsko, Splitsko, Dubrovačko i Kotorsko. Na čelu okruga bio je pukovnik, a njemu su podčinjeni serdari i zamjenici serdara. Tomašićev proglas ponovno je potvrđen 22. prosinca 1819. godine Odlukom Prizivnog suda u Zadru. Novi ustroj teritorijalnih snaga proveden je 19. srpnja 1821. godine, kad je donesen Pravilnik i izvršena nova podjela Dalmacije s obzirom na teritorijalnu vojsku. Prema navedenom Pravilniku, vojne snage (forza militare) na kopnu i na otocima osnovane su radi provođenja zakona i organiziranja reda. Teritorijalna vojska sastoji se od 4 pukovnije, 24 serdarije i 7 podserdarija, te 576 pandura (za svaku serdariju po 24 pandura).

Pukovnici i serdari (ako su ovlašteni od pukovnika) mogli su postavljati harambaše koji su stajali na čelu pandura. Dalmacija se sastojala od sljedećih pukovnija i serdarija:

Prva pukovnija s postajom pukovnika u Zadru, obuhvaća okolicu Zadra s otocima, teritorij Nina i otoka Paga. U zadarsku pukovniju spadaju serdarije u Zemuniku, Biogradu, Obrovcu, Kistanjama, na zadrskim otocima sa sjedištem u Sutomišćici, te u Pagu. Podserdar u Benkovcu podređen je serdaru u Biogradu, podserdar u Ostrovici podređen je serdaru u Kistanjama, a podserdar u Molatu podređen je serdaru u Sutomišćici.

Druga pukovnija je u Šibeniku s postajom pukovnika također u Šibeniku. U nju spadaju serdarije: u Šibeniku, Šibensko primorje s otocima, s postajom serdara u Tijesnom, području Skradina, Drniša i Knina te u kotaru Vrlika s teritorijem prema Kninu. Podserdar u Boraji podređen je serdaru u Šibeniku, a podserdar u Miljevcima serdaru u Drnišu.

Treća pukovnija s postajom pukovnika u Splitu obuhvaća područje Splita i Klisa. U ovu pukovniju spadaju serdarije: u Splitu, na teritoriju Trogira s njegovim otocima i kaštelima, u trogirskoj zagori sa sjedištem serdara u Ogorju, u području Sinja s desne strane rijeke Cetine i postajom serdara u Sinju, u području Sinja s njegove lijeve strane i s postajom serdara u Vožancima, te u Kneževini Poljica s postajom serdara u Gatima.

Četvrta pukovnija s postajom pukovnika u Makarskoj obuhvaća područje Makarske i Imotskog s postajom serdara u Studencima, područje Vrgorca, područje uz Neretvu s postajom serdara u Opuzenu. Podserdar u Katunima podređen je serdaru u Omišu, a podserdar u Župi podređen je serdaru u Imotskom.

Prema ovoj podjeli otoci Krk, Rab, Cres, Osor i Lošinj te Hvar, Brač, Korčula i Vis nisu potpadali pod jurisdikciju pukovnika.

U građansko–pravnim predmetima stvarna je nadležnost pukovnika i serdara ostala nepromijenjena, pa su i dalje rješavali sporove vrijednosti do 5 fiorina. Kako se događalo da se te funkcije zlorabe, Vlada je naredbom od 25. rujna 1921. o nadležnostima pukovnika i serdara revidirala naredbu od 29. srpnja 1814. te naglasila kako se nova naredba ne odnosi na stanovnike onih mjesta u kojima postoji redovni sud. Protiv presuda serdara osuđena je stranka mogla uložiti žalbu kotarskome sudu (preturi), ali samo ako se radilo o poljskim štetama. Što se sudstvo bolje organiziralo, rasla je i težnja da se serdarijama oduzme sudska nadležnost.

U općinama su postojali rondari koji su održavali red i sigurnost po općinama gdje nije bilo plaćenika. Njihov rad regulirao je Pravilnik za službu općinskih ronda od 24. rujna 1845. godine, a počeo se primjenjivati od početka 1846. godine. Organizacija službe bila je povjerena rondarskom harambaši koji je podložan „upravnom glavaru od mista, za time općinskom dvoranstvu, a najposli preturi“. Rondarski harambaša birao se među onima koji su uživali najveći ugled, birala ga je općinska uprava a potvrđivala pretura koja se dogovorala sa serdarijom. Birali su se na tri godine, a služba im se mogla produžiti. Plaće im nisu bile stalne, već su nagrađivani prema obavljenom zadatku.

Austrijske vlasti nastojale su raspustiti teritorijalne snage i umjesto njih ustrojiti njima slične formacije poput domobranstva ili drugih redarstvenih snaga, kakve su već postojale u nekim austrijskim pokrajinama. Naredbom od 17. srpnja 1850. određuje se da „nastava stražarstva sigurnosti neće dalje u Dalmaciji obstojati nego će biti drugčie zaminjene“ i da će se sudska nadležnost oduzeti časnicima i serdarima. Već 1. studenoga 1850. uspostavljena je žandarmerija, kao stalna služba plaćenih oružnika.

Glavna zadaća teritorijalnih snaga bila je obrana mletačkog teritorija Dalmacije od upada Turaka s bosansko–hercegovačke strane. U 18. st. kada jenjavaju mletačko–turski ratovi, bojne gube svoj čisto vojni karakter i poprimaju samo pričuvnu vojno–obrambenu ulogu i obranu granice u izvanrednim prilikama, kao što je kuga ili neke druge zarazne bolesti, a ponajviše imaju redarstveno–pomorski karakter.

Za vrijeme Prve austrijske uprave (1797.–1805.) teritorijalne snage uglavnom zadržavaju mletački sustav. U gradovima se uspostavlja redarstvo, a u selima seoske straže osiguravale su red i mir te sigurnost vlasništva i izvršavale naredbe državne uprave. Pukovnici i serdari rješavali su sporove u visini do 5 fiorina. Panduri su se bavili progonom i uhićenjima zločinaca i hajduka.

Zbog vojno–strateške važnosti Dalmacije, Francuska uprava (1806.–1813.) poduzimala je sve da osigura granice svoje novodobivene pokrajine. Tako je željela spriječiti ruski utjecaj na Balkanski poluotok, a u slučaju raspada Osmanskog Carstva bio bi joj olakšan prodor na istok. Pored redovne vojske zadržala je i preustrojbe teritorijalnih snaga.

Pravilnikom o teritorijalnim snagama donesenim 26. prosinca 1806. glavna je zadaća teritorijalnih snaga osigurati red i izvršenje zakona. To su osiguravale ophodnjama i izviđanjima na cestama i tako prikupljale informacije o pokušajima ubojstva i ubojicama, o hajdučiji, o uhićenjima devastatora šuma i ljetine, kao i informacije o lopovima u selima i o krijumčarima. One su gušile svaku pobunu, pružale pomoć kod ubiranja državnih poreza, provodile uhićenja i privodile pred civilnu vlast sve koji su ometali građane u izvršenju crkvenih obreda, trgovine i obrta, obavještavali su vlasti o nesretnim slučajevima sumnjivog porijekla i o nenadanim smrtima, pronađenim leševima, nestalim osobama i o požarima. Uhićivale su dezertere, privodile zatvorenike i kažnjenike, budno motrile granicu, ophodnjama nadgledale sanitarne koridore i sudjelovale u pratnji karavana. Obavještavale su o pojavi epidemija (kuge), stočne zaraze, radile na unapređenju voda, cesta, poljoprivrede. Isto tako sudjelovale su kod novačenja u redovnu vojsku. Zapovjednici pukovnija i serdarija nisu više imali nikakvu sudbenu vlast.

Dolaskom po drugi put na vlast Austrije u Dalmaciji 1814. godine, general Tomašić je 1814. godine donio Pravilnik za organizaciju vojnih teritorijalnih i otočnih snaga u Dalmaciji koji je vrijedio s manjim izmjenama sve do njihova ukidanja 1850. godine. Prema tom Pravilniku teritorijalne snage, kao ustanova vojnih snaga utemeljene su radi izvršenja zakona i održavanja reda. Svi vojno sposobni muškarci u Pokrajini bilo na kopnu ili na otocima, moraju se javiti na dužnost u izvanrednim situacijama u obranu Pokrajine u slučaju neprijateljske agresije i zaraznih epidemija. Osim obrambenih funkcija, teritorijalne snage su imale udjela u redarstvenim poslovima u različitim granama političke uprave, u financijskim poslovima, kod prikupljanja raznih poreza i pljenidba u sudbenim poslovima, te raznim općim i službenim dužnostima. Dužnost pukovnika, serdara i podserdara bila je da nadgledaju i raspoređuju harambaše i pandure, ophodnjama su nadgledali kretanje cestama, pratili su i uhićivali zločince i lopove. Privodili su strance bez propusnica. Štitili su osobe i obitelji od onih koji su tražili krvarinu, čuvali općinska dobra, zelene i šumske površine, kao i šumske rezervate. Do 30–ih godina 19. st. obavljali su dužnost cestara i brinuli se o dobrom stanju cesta.

Nadzor nad obavljanjem navedenih nadležnosti i funkcija provodili su pukovnici i serdari i o tome su putem okružnoga poglavarstva obavještavali Vladu. Časnici teritorijalnih snaga imali su sudsku nadležnost u selima svog teritorija za sporove do vrijednosti 5 fiorina. Poseban značaj u održavanju reda, mira i sigurnosti u selima imale su seoske straže, tj. seoske ronde.

Stupanjem na snagu Pravilnika o rondama od 24. rujna 1845. godine postupno se raspuštaju postojeće pandurske snage. One ipak djeluju do raspada Austro–Ugarske Monarhije, a u nekim selima sve do Drugog svjetskog rata. Osim seoskih straža postojalo je i Poljsko redarstvo koje su uveli Francuzi, a uspostavom austrijske uprave guverner Tomašić je prihvatio francuski pravilnik s neznatnim izmjenama, prilagođen austrijskom kaznenom zakoniku. Osnovna zadaća im je bila nadziranje i sprečavanje šteta učinjenih bilo od ljudi bilo od životinja na privatnim poljima, usjevima, maslinicima i šumama.

Prva pukovnija sa sjedištem u Zadru imala je u svojoj nadležnosti sljedeće serdarije:

Prva serdarija sa sjedištem u Zemuniku bila je nadležna za sela: Arbanasi, Bibinje, Bokanjac i Voštarnica, Briševo i zaselak Grusi, Crno i Dračevac, Diklo i Puntamika, Donje Biljane, Veljani i Trljuge, Galovac, Kožino, Ljubač, Murvica i Zlokovica, Nadin, Nin, Petrčane, Poličnik, Poljica, Privlaka, Radovin, Raštević, Ražanac, Smoković, Suhovare, Sukošan, Škabrnja sa zaseocima Prkos i Plavanika, Vir, Visočane, Dračevac i zaselak Miljašić, Vrsi, Zaton, Zemunik. Ukupno 7995 stanovnika.

Druga serdarija sa sjedištem u Biogradu bila je nadležna za sela: Banjevac, Benkovac, Biograd, Miranje i Ceranje, Gorica i Raštane, Jagodnja Donja, Jagodnja Gornja, Kolarine Morpolača, Pakoštane, Perušić, Šopot i Podlug, Pervić, Polača, Pristeg i zaselci Uzelice i Dobravoda, Radošinovac, Stankovci, Sv. Filip i Jakov, Tinj, Lišane i Punjane, Turanj i zaselak Krmčina, Vrana, Vukšić. Ukupno 4941 stanovnik.

Treća serdarija sa sjedištem u Obrovcu bila je nadležna za sela: Bilišane, Muškovci i Golubić, Biljane Gornje, Bruška, Islam Grčki, Islam Latinski i zaselak Rupalj, Jasenice, Karin, Kašić, Korlat, Kruševo i Zelengrad, Kula Atlagića, Medviđa, Novigrad, Obrovac i Zaton, Popović, Posedarje, Pridraga, Smilčić, Starigrad i Seline, Tribanj, Vinjerac i Slivnica, Žegar, Krupa i zaseoci Beskuplje, Kozica, Kočević, Ljubomir i Tonkovac. Ukupno 8920 stanovnika.

Četvrta serdarija sa sjedištem u Kistanjama bila je nadležna za sela: Brgud, Bijelina, Biovičino Selo, Buković, Bulić, Dobropoljci i Vinjane, Đevrske, Brištane i Zečevo, Ervenik, Ivoševci, Kistanje, Međupušje i Trosel, Kolašac, i Petrova Crkva, Kožlovac, Lepuri, Lisičić, Lišane Ostrovičke, Modrino Selo, Nunić, Kostomorić, Ostrovica, Parčić i zaselak Zmištak, Radušić, Mokropolje i zaselak, Privez, Rodaljica, Rudele, Žažvić. Ukupno 7683 stanovnika.

Peta serdarija, Zadarski otoci, sa sjedištem u Sutomišćici bila je nadležna za sela: Banj, Brbinj, Božava i Soline, Dobropoljana, Dragove, Ist, Iž Mali, Iž Veliki, Kali, Kukljica, Luka, Lukoran, Molat, Neviđane, Otok, Pašman, Poljana, Polje, Preko, Premuda, Rava, Sali, Savar, Sestrunj i Rivanj, Silba, Ždrelac, Sutomišćica, Zverinac, Tkon, Ugljan, Olib, Vrgada, Zaglav, Zapuntel, Žman. Ukupno 11.246 stanovnika.

Šesta serdarija otok Pag, sa sjedištem u Pagu bila je nadležna za sela: Dinjiška, Gorica, Kolan, Novalja, Pag, Lun, Povljana, Vlašić. Ukupno 2795 stanovnika.

Druga pukovnija sa sjedištem u Šibeniku imala je dvije serdarije i to:

Prva serdarija sa sjedištem u Šibeniku bila je nadležna za sela: Boraja, Dolac i Rasline, grad Šibenik, Jadertovac, Mandalina, Vrpolje. Ukupno 6208 stanovnika.

Druga serdarija, teritorij primorskog Šibenika i otoka, sa sjedištem u Tijesnom bila je nadležna za sela: Betina, Jezera, Krapanj, Murter, Primošten, Prvić, Kaprije i Šepurine, Rogoznica, Tijesno.

Serdarija Rab utemeljena je 1. srpnja 1826. godine. Sjedište joj je bilo u gradu Rabu. Obuhvaćala je područje grada Raba, Lopara, Kampora, Supetarske Drage, Mundanije, Kaplaka, Banjola i Barbata.

Pukovnik i serdar su obilazili krajinu odnosno serdariju i o tome vodili zapisnike koje su kasnije slali Vladi za Dalmaciji. Dužnost serdara i podserdara bila je obveza vođenja službenog dnevnika. Oni su kao službena izvješća slani preko pukovnika ili Okružnog poglavarstva pokrajinskoj Vladi najkasnije do 15. u mjesecu. Pukovnik je zadržavao primjerak protokola i zapisnika kao službenu prepisku u svrhu održavanja discipline u Teritorijalnim snagama u svojem pukovnijskom okružju. Pukovnik je imao posebne naloge, svojevrsne imenike ovjerene od Okružnog poglavarstva u koje je upisivao harambaše i pandure. Pukovnik je u obavljanju svoje sudske djelatnosti vodio posebne upisnike koje je predavao prvostupanjskim sudovima.

POVIJEST FONDA

Gradivo serdarija se nalazilo među spisima Okružnog poglavarstva u Zadru, koje je nakon ukidanja započetog 1865. i okončanog 1868. godine izdvojeno. Fond je fragmentarno sačuvan i nije sređen. U arhivskim fondovima ustanova nadležnih za serdarije (Vlada, okružna poglavarstva) nalaze se dopisi pojedinih serdarija.

SADRŽAJ

Fond sadrži podatke o sakupljanju poreza na domaće životinje (konje, koze, svinje), vino i masline. Veliki dio fonda čine i pozivi seljacima za vraćanje duga s upozorenjem oduzimanja imovine umjesto novca; pozive da se dovedu na sud osobe koje se nisu pojavile na zakazanom ročištu. Kako neki seljaci nisu plaćali porez, organi vlasti iz Zadra traže naplatu „u naturi“, tj. ustupanju životinja (goveda, koze, svinje), oružja ili luksuznih predmeta. Dosta je i dokumenata o zapljeni imovine seljacima koji nisu platili desetinu (npr. žito i grahorice) i o njihovoj eventualnoj prodaji na dražbi. Česte su i prijave radi dozvola svećenicima da imaju žensku poslugu, udovice ili neudate žene. Traže izvještaje pretora o bolesti goveda i dr.; zahtijevaju poštivanje propisa o lovu; traže informacije o pojedinim osobama od strane Zadarske pukovnije; sakupljaju novac po selima radi popravka cesta; pozivaju da se vlasnicima vrate životinje koje su bile zaplijenjene. Među spisima ovog fonda mogu se pronaći i dokumenti o oslobađanju pojedinaca od kazne plaćanja poreza, kao i razni drugi izvještaji i informacije.

POPIS GRADIVA

Spisi, 1834./1839., 3 svež.

JEZIK/PISMO

Talijanski; latinica.

OBAVIJESNO POMAGALO

Arhivski popis.

DOPUNSKI IZVORI

HR–DAZD–88: Vlada/Namjesništvo za Dalmaciju 1813.–1918.

HR–DAZD–102: Okružno poglavarstvo Zadru 1816.–1865.

HR–DAZD–109: Kotarsko poglavarstvo Zadar (1821.–1868.)

ZBIRKE ZAKONA I PRAVNIH PROPISA

Regolamento organico provvisorio della forza militare territoriale e insulare in Dalmazia. *** Raccolta delle leggi ed ordinanze dell’anno 1821 per la Dalmazia (dalje: Raccolta delle leggi 1821., Regolamento organico). Zadar, 1834.: str. 400, čl. 4. *** O njihovim dužnostima, obvezama i nadležnostima do 1845. u: Raccolta delle leggi 1821. *** Regolamento organico; Raccolta delle leggi 1832. *** Regolamento della forza teritoriale, str. 1–16. *** Raccolta delle leggi 1823. *** Casi nei quali gli ufficiali territoriali, i capi dei comuni, delli ronde faranno arrestare degl’individui, str. 229–231

BIBLIOGRAFIJA

Oršolić, Tado. Seoske straže i poljsko redarstvo u kopnenoj Dalmaciji (od 1814. do druge polovine XIX. st.), Radovi Zavoda povijesnih znanosti HAZU u Zadru, sv. 49 (2007): str. 467–481.*** Oršolić, Tado. Teritorijalne snage za francuske uprave u Dalmaciji (1806.–1809.), Radovi Zavoda povijesnih znanosti HAZU Zadru, 45 (2003): str. 271–289