[0001] Generalni providuri za Dalmaciju i Albaniju (1597. – 1797.)

Signatura: HR–DAZD–1

Klasifikacija: A.1.2.2.

Naziv fonda: Generalni providuri za Dalmaciju i Albaniju

Količina gradiva: 235 kut.; 26 d/m

Razina opisa: Fond

Vrijeme nastanka gradiva: 1617.–1797.

Stvaratelj: Generalni providuri za Dalmaciju i Albaniju u Zadru (Provveditori generali in Dalmazia ed Albania)

POVIJEST STVARATELJA GRADIVA

Dinastičke borbe u Ugarskoj krajem 14. i početkom 15. st. Venecija je iskoristila da svoj posjed i vladavinu proširi na Dalmaciju. U prilog njezinoj politici prema istočnoj obali Jadrana išle su i unutarnje borbe u dalmatinskim općinama između pučana i vlastele. Takvo stanje poticalo je misao o obraćanju Veneciji za zaštitu. Njoj su se obratili 1401. godine Paška i Splitska općina, pa i sam Zadar. Venecija je te ponude odbila kao i ponudu kralja Ladislava 1403. godine da uz posebne uvjete preuzme Dalmaciju. U trenutku kada je Žigmund konačno učvrstio svoju vlast u Ugarskoj, Venecija je prihvatila ponudu kralja Ladislava te je 9. srpnja 1409. godine za iznos od 100.000 dukata kupila posjede kojima je još upravljao (Zadar, Vranu, Novigrad i Pag) te njegova prava na Dalmaciju. Ujesen iste godine prihvatili su mletačku vladavinu Rab, Osor i Nin, pa je Venecija svoju vlast proširila na sve otoke sjeverno od Zadra, osim Krka. Postupno mletačku vlast počinju prihvaćati i druge dalmatinske općine. Tako 1412. godine mletačku vlast priznaje Šibenik, 1420. godine Kotor, zatim Brač, Hvar i Korčula. Pritisnuti opsadom, pod Veneciju su pali Trogir i Split. Tako je čitava Dalmacija došla pod mletačku upravu. Godine 1423. podvrgava joj se seoska općina Paštrovići, a 1442. Budva, Omiš 1443., Poljica 1444., Primorje između Cetine i Neretve 1452. i na kraju Krk 1480. godine. Time je Venecija zauzela cijelu obalu osim Dubrovačke Republike.

U početku se sav posjed na istočnoj obali Jadranskoga mora nazivao Dalmacija, ali kada je u drugoj polovici 16. st. Venecija izgubila posjede u Albaniji, preostali dio, Boka kotorska s okolicom Budve, naziva se Mletačkom Albanijom.

Dalmatinske općine–komune gube svoju autonomiju i izravno su podvrgnute Senatu u Veneciji. Na čelu im je bio gradski knez, mletački plemić, koga je postavljao mletački Senat na dvije godine, a ponekad i kraće, na 16 ili 20 mjeseci. Knezovi su sazivali gradska vijeća, predsjedavali im i potvrđivali njihove zaključke. Oni su i sudili u građanskim i kaznenim parnicama te su upravljali gradskom posadom i obranom grada. Knez je u svim općinama bio ujedno i vojni zapovjednik (kapetan) osim u Zadru gdje je uz kneza, Senat imenovao i zapovjednika. Knezovi su bili izravno podložni Veneciji, a ne gradskome vijeću čime je bila okrnjena gradska autonomija. Gradski statuti nisu ukinuti, ali su reformirani i usaglašeni sa zakonima Mletačke Republike. Novi zakoni – reformacije mogli su se primjenjivati tek s odobrenjem mletačkog Senata. Knez i Senat odobravali su i odluke gradskih vijeća. Takva uprava u Dalmaciji traje do 1597. godine. Povremeno su u Dalmaciju slani inkvizitori – istražitelji koji su istraživali ili ispravljali određene probleme ili upravljali obranom Pokrajine. Te godine imenuju se i generalni providuri za Dalmaciju i Mletačku Albaniju i bili su na čelu vojne i civilne uprave pokrajine. Prvostupanjski sud koji je do tada bio u Veneciji, godine 1610. prenesen je na generalnoga providura čije je sjedište bilo u Zadru.

U sjevernoj Dalmaciji postojale su seoske samouprave zvane posoba koje je Venecija sačuvala. Posobe su bile skup seoskih starješina koje su upravljale selom i brinule se za njegovu zaštitu. Skup više posoba zvao se liga. Mletačka je vlast priznavala stare običaje i pravo, a lige i posobe je koristila za nadziranje zaleđa obalnih gradova. U vrijeme velikih osmansko–mletačkih ratova posobe i lige su osiguravale red i sigurnost u pograničnom pojasu Dalmacije.

Dalmatinske općine/komune su u prva dva stoljeća mletačke vladavine nakon 1409./20. imale svoju posebnu upravu na čelu s knezom koga je birao mletački Senat i kojem je on bio podložan. Povremeno i u izuzetnim prilikama Senat je slao u Dalmaciju sindike istražitelje. Tek 1597. godine imenuje se generalni providur za Dalmaciju i Mletačku Albaniju (današnje Crnogorsko primorje). On je sve do pada Republike 1797. središnji predstavnik mletačke vlasti s boravištem u Zadru. Time je i Zadar postao središtem mletačke uprave, a služba generalnoga providura vodila je većoj centralizaciji uprave u pokrajini. Služba generalnoga providura razvila se od službe generalnoga zapovjednika (Capitano generale) koga je ranije povremeno Venecija slala u galiji radi nadgledanja gradova istočne obale Jadrana.

Providura imenuje mletačko Veliko vijeće među mletačkim plemstvom, najprije na razdoblje od dvije godine, a od 18. stoljeća na tri godine. Generalni providur objedinjuje civilnu i vojnu upravu nad područjem Mletačke Dalmacije i Albanije te ima ulogu posrednika između dalmatinskih komuna i središnje vlasti u Mlecima. Od godine 1610. na njega su prenesene i ovlasti drugostupanjskoga suda.

Providur je nadzirao pokrajinu Dalmaciju i Albaniju i vodio korespondenciju s vlastima u Veneciji i dalmatinskim gradovima. Osim nadzora nad svim civilnim i vojnim pitanjima u pokrajini, uspostavljao je diplomatske odnose s Otomanskim carstvom, Habsburgovcima i Dubrovačkom Republikom. Izuzetno je značajna njegova kancelarija iz koje je slao izvještaje (dispacci) u Veneciju, vodio dopisivanje s knezovima i kapetanima dalmatinskih općina/komuna, uspostavljao kontakt s osmanskim službenicima kao što su emin, defterdar te sa službenicima u njegovoj službi kao što su serdari, pukovnici (collonelli, governatores) i tako dalje. Kao predstavnik Republike osim diplomacije trajno je uspostavljao veze s narodom na svim razinama, osobito u vrijeme krize. Donosio je zakonske odredbe (terminazioni) koje su uz statute gradova te duždeve isprave, zvane dukalima te odredbe Senata (Ducali e terminazioni) utvrđivale opći okvir društvenoga i političkog razvoja dalmatinskih općina. Dokumenti koje je slao sadrže zapise o sporovima, odlukama, investituri, pravima, propusnice, izvještaje o izborima različitih službenika i tako dalje. Generalni providur bio je vrhovni zapovjednik u pokrajini, posjećivao je vojne postrojbe i zgrade, brinuo se za njihovu plaću, oružje i utvrde. Druga njegova zadaća bila je briga za novac kao i ubiranje nameta. Pomagali su mu provveditore della cavalleria. U vrijeme rata bila su dva providura, jedan za građanske, a drugi za vojne poslove. Providur je bio odgovoran za gospodarski razvoj pokrajine osobito za trgovinu s Osmanskim Carstvom i zbog toga je bio u trajnom dopisivanju s osmanskim predstavnicima. Odgovoran je bio za sve javne radove i zgrade i za stvaranje katastra te je nakon ratova obilazio cijelo područje. Bio je u trajnom kontaktu sa seoskim zajednicama, a posebno s novim stanovnicima, Morlacima. Njegova najvažnija zadaća bila je sačuvati najveću vrednotu za Mlečane, mir na granicama.

Providur je imenovao općinske službenike ili ih je potvrđivao, ako su ih imenovali knez, kapetan ili neko drugo tijelo. Donosio je terminacije koje su imale snagu zakona i nisu se mogle ukinuti, ali sâm nije mogao ukinuti starije dukale i terminacije. On je bio ujedno i najviši prizivni sud u Dalmaciji, ali je protiv njegovih odluka bila dopuštena žalba središnjim tijelima u Veneciji. Kada su se povlačile nove granice prema Osmanskom Carstvu on je bio glava povjereništva za razgraničenje i svojim ukazima naređivao je izradu katastra.

POVIJEST FONDA

Generalni providur Francesco Molina odlukom od 20. listopada 1624. osnovao je Arhiv generalnih providura (Archivio generalizio) u kojemu su se čuvali i spisi ovoga arhivskoga fonda. Prvi arhivist bio je Nikola Veglia (1624.–1625.). Spisima generalnih providura kasnije su pridodavni dokumenti o razgraničenjima granica s Osmanskim Carstvom i katastar koji je nastao nakon Karlovačkoga (1699.) i Požarevačkoga mira (1718.), kao i spisi nastali djelovanjem različitih tijela zadarske općine/komune. To je gradivo u vrijeme Druge austrijske uprave 1814. smješteno u Arhiv starih spisa (Archivio degli atti antichi).

SADRŽAJ

Fond sadrži izvješća o provalama Osmanlija i ratnih pohoda protiv njih, izvješća o prepadima hajduka i uskoka, o novačenju najamnika odnosno plaćenika, o naoružavanju gradova, o prekojadranskoj trgovini i trgovanju s Osmanlijama. Gradivo sadrži i podatke o migracijama stanovništva, propise o ustroju i radu vojnih i civilnih bolnica, lazareta, podatke o ubožnicama i nahodištima. U fondu se nalaze podaci o propisina o suzbijanju zaraznih bolesti, o epidemiji kuge, uredbe o javnim zgradama, razni pomorski i ribolovni propisi, proizvodnja i izvoz soli i organizacija solana, uredbe o javnoj izobrazbi, javnobilježničkoj službi, plaćanju poreza i kolonatu, izvješća o crkvenim poslovima i kleru, mirovni ugovori, izvješća o ligama i posobama. U posljednjih sedam kutija nalaze se hitne obavijesti (dispacci) generalnih providura Pietra Valiera, Giustina da Rive, Sebastiana Vendramina, Alvisea Moceniga, Zorzija Grimanija i Giacoma Boludua.

POPIS GRADIVA

Spisi generalnih providura

1. Giustin Antonio Belegno 1617.–1622., 2 kut.

2. Francesco Molin 1623.– 1625., 1 kut.

3. Bernardo Venier 1625.– 1626., 1 kut.

4. Antonio Pisani 1626.–1628., 1 kut.

5. Alvise Zorzi 1628.– 1630., 1 kut.

6. Antonio Civran 1630.– 1632. ,1 kut.

7. Francesco Zen 1633.– 1635.,1 kut.

8. Alvise Mocenigo 1636.– 1638., 2 kut.

9. Alvise Priuli 1639.–1641., 1 kut.

10. Giovanni Battista Grimani 1641.–1643., 1 kut.

11. Andrea Vendramin 1643.–1645., 1 kut.

12. Leonardo Foscolo 1645.– 1650., 3 kut.

13. Girolamo Foscarini 1650.– 1652., 1 kut.

14. Lorenzo Dolfin 1652.–1654., 1 kut.

15. Giovanni Antonio Zen 1655.– 1656., 2 kut.

16. Antonio Bernardo 1656.–1660., 1 kut.

17. Andrea Corner 1660.–1662., 2 kut.

18. Girolamo Contarini 1662.– 1664.,3 kut.

19. Catarino Corner 1665.– 1667.,2 kut.

20. Antonio Priuli 1667.–1669., 2 kut.

21. Antonio Barbaro 1669.–1671., 2 kut.

22. Zorzi Morosini 1671.–1673., 3 kut.

23. Pietro Civran 1673.–1675., 3 kut.

24. Marino Zorzi 1675., 1 kut.

25. Girolamo Grimani 1675. –1677., 3 kut.

26. Pietro Valier 1678.– 1680., 2 kut.

27. Girolamo Cornaro 1680.– 1682., 2 kut.

28. Lorenzo Dona 1682.– 1684., 2 kut.

29. Domenico Mocenigo V – IX 1684., 1 kut.

30. Alvise Pasqualigo X – XII 1684., 1 kut.

31. Marin Michieli 1685.–1686., 1 kut.

32. Pietro Valier 1685.– 1686., 2 kut.

33. Antonio Molin 1686.– 1688., 1 kut.

34. Girolamo Cornaro 1686.– 1689., 1 kut.

35. Alessandro Molin 1689.–1692., 2 kut.

36. Daniel Dolfin 1692.–1696., 3 kut.

37. Stefano Capello 1695.– 1700., 1 kut.

38. Alvise Mocenigo 1696.– 1702., 5 kut.

39. Marin Zane 1702.– 1705., 2 kut.

40. Giustin da Riva 1705.– 1708., 2 kut.

41. Vincenzo Vendramin 1708.– 1711., 4 kut.

42. Carlo Pisani 1711.– 1714., 4 kut.

43. Angelo Emo 1714.– 1717., 4 kut.

44. Francesco Dona 1716.– 1718., 1 kut.

45. Zorzi Balbi 1716.– 1718., 1 kut.

46. Alvise Mocenigo 1717.– 1720., 5 kut.

47. Marco Antonio Diedo 1721.– 1723., 3 kut.

48. Nicolo Erizzo 1723.– 1726., 4 kut.

49. Pietro Vendramin 1726.– 1729., 4 kut.

50. Sebastiano Vendramin 1729.– 1732., 5 kut.

51. Zorzi Grimani 1732.– 1735., 5 kut.

52. Daniel Dolfin 1735.– 1738., 3 kut.

53. Marin Antonio Cavalli 1738.–1741., 7 kut.

54. Girolamo Querini 1741.– 1744., 6 kut.

55. Giacomo Boldu 1744.– 1747.,7 kut.

56. Girolamo Maria Balbi 1751.– 1753., 5 kut.

57. Francesco Grimani 1754.– 1756., 8 kut.

58. Alvise Contarini 1757.–1759., 3 kut.

59. Francesco Diedo 1760.–1762., 9 kut.

60. Pietro Michiel 1763.– 1765.,6 kut.

61. Antonio Renier 1766.– 1768., 5 kut.

62. Domenico Condulmer 1769.– 1771., 6 kut.

63. Giacomo da Riva 1772.– 1774., 6 kut.

64. Giacomo Gradenigo 1775.– 1778., 8 kut.

65. Alvise Foscari 1778.–1780., 4 kut.

66. Paolo Boldu 1781.– 1783., 6 kut.

67. Francesco Falier 1784.– 1786., 3 kut.

68. Angelo Memo 1787.–1789., 6 kut.

69. Angelo Diedo 1790.–1792., 8 kut.

70. Alvise Marin 1793.– 1795., 7 kut.

71. Andrea Querini 1795.–1797., 5 kut.

Hitne obavijesti (dispacci) 1685.-1747., 7 kut.

JEZIK/PISMO

Talijanski – mletački idiom; latinica

OBAVIJESNO POMAGALO

Analitički inventar.

Abecedno kazalo, 3 sv.

DOPUNSKI IZVORI

IT–ASV–Dispacci rettori Dalmazia et Istria 1566.–1734.

IT–ASV–Dispacci provveditori da Terra e Mar.

IT–ASV–Senato Mar.

HR–DAZD–2: Mletački dragoman 1597. – 1797.

HR–DAZD–4: Mletački fiskalni savjetnik Zadar 1597.–1797.

HR–DAZD–23: Sindici avogadori 1597.–1797.

HR–DAZD–5–8 i 381: Mletački katastar.

HR–ZK–ZD–224: Generalni providur za Dalmaciju i Albaniju.

BIBLIOGRAFIJA

Mayhew, Tea. Dalmatia between Ottoman and Venetian Rule. Contado di Zara 1645. – 1718. Roma: Viella, 2008.: str. 150–156. *** Novak, Maja. Generalni providuri Dalmacije i Albanije u XVIII. stoljeću, prema ocjeni neslužbenih suvremenika, Radovi Instituta JAZU u Zadru 4–5 (1959)