Dalmatinske općine/komune pod mletačkom upravom 1409.–1797.

Od 11. st. do 1329. godine Mlečani su u više navrata uspjevali pojedine gradove Dalmacije staviti pod svoju vlast. Nakon uspješnog ratovanja hrvatsko–ugarskoga kralja Ludovika po Italiji i Dalmaciji protiv Venecije, sklopljen je mir u Zadru 1358. godine kojim se Venecija odriče dalmatinskih gradova i otoka. Konačno, 1409. godine kralj Ladislav prodao je Veneciji Zadar, Novigrad, Vranu i otok Pag te se odrekao svih svojih vladarskih prava na Dalmaciju. Venecija je svoju vlast do 1420. godine proširila na sve dalmatinske gradove osim Dubrovnika, koji se razvio u neovisnu republiku. Od dalmatinskih gradovaVenecija je izuzela Kotor i Budvu i formirala pokrajinu Mletačku Albaniju (Albania Veneta). Dalmacija je pod Venecijom ostala sve do njezine propasti 1797. godine.

Pod mletačkim vrhovništvom dalmatinski gradovi praktički gube autonomiju i uključuju se u centralistički sustav po kojemu Venecija imenuje kneza koji postaje oličenje mletačke vlasti. Njegova vlast je osnažena gotovo potpunim prenošenjem sudskih funkcija u njegovu nadležnost. Venecija ne ukida statute gradova, ali oni gube značenje koje su imali prije 1409. kao kodifikacija političkih prava komune, a brisani su oni dijelovi koji su se odnosili na općinska upravna tijela. Pod mletačkim vrhovništvom općinu (Comune) čine grad (civitas) i kotar (districtus).

Središnja vlast je imenovala kneza (comes, conte, rector). On upravlja gradom i kotarom u ime Venecije. Biralo ga je Veliko vijeće u Veneciji na dvije godine i davalo mu upute (commissiones) za obavljanje službe. Knez je u svim dalmatinskim gradovima i vojni zapovjednik, izuzev u Zadru (capitaneus). Predsjedao je sjednicama Velikoga i Maloga vijeća, koje su se sazivale po njegovu nalogu i odobrenju, brinuo se za unutrašnju i vanjsku sigurnost grada i kotara, o tvrđavama i vojnoj opremi. Nastupom u službu dovodio je i pratnju (familia comitis), a to su bili njegov pomoćnik, sluge i bilježnik. Nakon prestanka službe predavao je Vijeću desetorice u Veneciji račune o prihodima i rashodima grada, popis svih registara i pisama. Podnosio je i iscrpan izvještaj (relatio) u kojemu je iznosio sve što je bilo korisno za državnu politiku.

Izravni izvršitelj kneževih odredbi bili su knežev pomoćnik (socius, miles, comilito, cavalerio) i blagajnik (camerarius, camerlengo). Knežev pomoćnik je nadzirao mjere, utege, gostioničarsko posuđe i izvoz soli i brinuo se o izvršenju sudskih presuda. Blagajnik je vodio novčano poslovanje općine i bio na čelu općinske blagajne (camera communis). Od 16. st. poznata je i kao Fiskalna komora (Camera fiscalis). Prigodom stupanja u službu dobivao je uputstva (commissioni) koja su sadržavala njihova prava i dužnosti. Neposredno je bio podložan knezu te je po njegovu nalogu obavljao isplate vojnoj posadi, općinskim službenicima, osobama kojima je Venecija davala pomoć (provisionati).

Osnovna mu je zadaća bila uredno ubirati razne namete i voditi blagajničke dnevnike. Prihodi komore dijelili su se u dvije glavne skupine: potrošarine ili daće (datia) na pojedine privredne i uslužne djelatnosti u gradu i kotaru te zakupni prihodi od zemljišnih posjeda i drugih vrsta zakupa (incantus), kao što su općinske daće. U potrošarine spadaju dva poreza koji su bili nadomjestak za uvozno–izvozne carine (tridesetina), kao porez na uvoz i izvoz, te porez na maloprodaju, promet stokom i prodaju vina. Postojala je i daća na uvoz stranoga vina, porez na pečenje i prodaju kruha, porez na bojenje tkanina. Njima treba pridodati i potrošarine na uslužne djelatnosti (upotreba gradske vage, pravo prodaje različitih proizvoda na gradskoj tržnici, upotreba općinskih mjera prilikom prodaje na tržnici). Zahvaljujući dvostrukom načinu bilježenja, sačuvani su nam primjerci blagajničkih knjiga u kojima su dragocjeni podaci o prihodima i rashodima pojedinih općina. U nekim općinskim arhivima (primjerice u Zadru) sačuvan je sveščić u koji je blagajnikov pisar bilježio odluke o zakupu komorskih poreza i prihoda (Datia et incantus). Isto tako važni su bili prihodi od prometa solju. Komornik–blagajnik vodio je i općinsku blagajnu i blagajnički dnevnik. Dohocima dalmatinskih općina financirala se općinska uprava, javne potrebe općina, vojna posada, vojnoobrambeni sustav. Tek nakon pada Mletačke Republike (1797.), u vrijeme austrijske uprave, namjesto sustava daća uvode se takse i porezi.

Na kraju svoga dvogodišnjega službovanja podnosio je Vladi u Veneciji izvještaj o općinskoj blagajni i jedan primjerak blagajničkih dnevnika. Ured za sol nadzirali su knez i komornik, a imao je i svoje službenike (gabelotti), mjerače soli (mensuratores salis). U općinama koje su imale solane imenovani su posebni čuvari koji su bdjeli da se sol ne krijumčari (custodes salinarum), a u 16. st. uvedena je i služba zapovjednika solana (capitano delle saline).

Venecija je nakon 1413. godine povremeno slala sindike (sindici) koji su nadzirali upravu, gospodarsko poslovanje i sigurnost grada.

Od samoupravnih tijela u općinama postoji Veliko vijeće (Consilium maius) i Malo vijeće ili Vijeće petnaestorice (Consilium minus, Consilium quindecim sapientium). Veliko vijeće činili su plemići. Sjednice Velikoga vijeća održavane su jedino po kneževu nalogu ili odobrenju, no osnovna zadaća bila mu je imenovanje općinskih službenika i izbor poslanika koji su slani u Veneciju. Vijeće nije moglo donositi zakonske odredbe (reformationes) bez odobrenja središnje vlade u Veneciji. Svi zaključci Velikog vijeća mogli su stupiti na snagu samo uz odobrenje središnje vlasti u Veneciji. Tek od 16. st. kada su učestali turski upadi, Veliko vijeće raspravljalo je i o političkim i gospodarskim pitanjima pa je time poraslo i njegovo značenje. Malo vijeće birano je svake godine, a sazivalo se na zahtjev kneza ili Velikoga dvora. I ovo Vijeće razmatralo je sporedna pitanja (predlagalo poslanike koji su odlazili u Veneciju, biralo zamjenike sudaca u Velikom dvoru, općinske službenike).

Suci Velikoga dvora (iudices sive rectores Curiae maioris), kome predsjeda knez i donosi konačnu odluku u sporovima za kaznena djela (Criminalia). S knezom surađuju i u drugim poslovima te s njime čine „vladu“ (regimen, rezimento). Obično su postojala tri, odnosno četiri suca Velikoga dvora. Suci Maloga dvora (iudices Curiae minoris, iudices causarum civilium) sudili su u građanskim parnicama (Civilia). Za građanske parnice birana su i četvorica odvjetnika (advocati). Posljednja instanca u sudovanju bilo je Vijeće četrdesetorice ili Malo vijeće u Veneciji, kome je svaki osuđenik mogao podastrti žalbu na kneževu presudu. Žalbe protiv presuda Velikoga i Maloga dvora nakon 1610. godine rješavao je generalni providur Dalmacije i Mletačke Albanije koji je kao posebna služba uveden 1597.

Administrativno poslovanje općine vodila su dva kancelara: knežev i općinski (cancellarius comitis, cancellarius comunis). Sudske zapisnike, uz općinskoga ili kneževa kancelara, pisale su i druge osobe koje se nazivaju kancelari Velikoga i Malog dvora.

Uz liječnika (medicus, phisicus), ranarnika (ciroicus) i ljekarnika (aromatarius) te gradskoga učitelja (magister scholarum), općina je imala i niže službenike (famuli communis) među kojima se u izvorima navodi općinski glasnik (preco, plezarius). Privatno–pravni poslovi zaključivali su se pred bilježnicima (notari). Najčešće je knežev kancelar obavljao i bilježničke poslove kao dodatni izvor prihoda.

U kotaru (districtus) je zadržana dotadašnja upravna struktura vlasti. Osnovna upravna jedinica je selo odnosno seoska zajednica (villa, universitas, fraternitas, comune) koju predstavlja skup starješina nekoga sela–posoba kojima je na čelu sudac (iudex). Više sela ili posoba udružuju se u lige. Suci (iudices) su bili predstavnici državne vlasti u selima, pa im je glavna zadaća bila urediti odnose sela prema državnoj vlasti, prvenstvo u ispunjavanju obveza. Područje nadležnosti seoskoga suca naziva se sučija (iudicatus). Seoske su zajednice birale župnika i utvrđivale međusobne obveze, a najvažnija im je bila zadaća obrana i zaštita kotara (distrikta) Seoske su zajednice osiguravale i ljudstvo za galije (homines a remo).

Najznačajniju ulogu u upravi dalmatinskih gradova u vrijeme mletačke uprave imao je knez. Na čelu kneževe kancelarije bio je knežev kancelar (cancellarius) i njegov pomoćnik (vicecancellarius). Njihova je služba bila ograničena i trajala je redovito dvije godine, koliko i služba kneza. Vlasti u Veneciji su pazile da se za kancelare ne uzimaju osobe koje su već bile u službi prethodnih kneževa. Tu je službu mogao ponovo opsluživati nakon dvije godine. Kancelar kao povjerljiva osoba morao je biti mletački građanin. Kancelar je pripadao kneževoj pratnji (familia comitis) pa ga je knez uzdržavao iz vlastitih sredstava, jedino je državna blagajna plaćala kneževa kancelara u Cresu i Rabu. Knežev kancelar mogao je biti i bilježnik čime je mogao osigurati dodatnu zaradu. Kancelari su upisivali pojedine poslove u zasebne sveščiće (quaternus) koji su se kasnije uvezivali u veće sveske. Uobičajena struktura u većini sačuvanih knjiga kneževa kancelara obuhvaćala je sljedeće predmete: dopisivanje kneza, uključujući i duždeva pisma (ducales), kao i kneževe odgovore na pojedina pisma; popis oružja i vojne opreme, popis vojnih plaćenika, najmovi ispaše, izvozne i uvozne robne dozvole (contralaitterae), potvrde o isplatama (buletae), kaznene parnice (processus criminales) koje je vodio knez. Takva je primjerice struktura knjige kancelarije šibenskoga kneza Fantina de cha de Pesaro (1441.–1443.).

Najopširniji dio knjiga kneževa kancelara izvanredni su poslovi (Quaternus extraordinariorum) ili naprosto quaternus instrumentorum. Tu su upisani zalozi (presentatio pignoris, pignora), kazne za uvrede i tučnjavu (pena de verbis et de facti), tužbe (denuntia, accusa), izdavanje propusnica (salvus conductus) i jamstava (plezaria, fideiussio), izbor čuvara (electio custodum), kupoprodaja na dražbi (emptio ad incantum), dopuštenja za izradu skladišta (concessio magazeni), nagodbe (compromissum), inventari osoba koje su iznenada preminule (inventarium bonorum), zahtjevi napuštanja zemljišta (requisitio abeundi), nalozi (mandatum), presude (sententia), zapljene (sequestrum), procjene (extimatio), dodjeljivanje jezera (concessio lacus), prigovori (contradictio), kupoprodaje (emptiones), propusnice (salvus conductus), ugovori (conventio), prodaje (venditio) i drugo. Sadržaji knjiga kneževa notara ukazuju i na funkcije koje je redovito obnašao knez neke općine.

Odvojeno su se od 15. st. vodile notarske knjige oporuka (testamentorum) i popisi imovine preminulih osoba (testamenta, inventarii).

Radom suda za kaznena djela (Curia maior) i za građanske postupke (Curia minor) nastalo je gradivo sudskih sporova u kaznenim i građanskim predmetim (Libri criminalium i Libri civilium). Tako su u Malom sudbenom dvoru postojali različiti quaterni, kao što su sudski nalozi (praeceptorum) ili kvaterni za ročišta (terminorum) kaznenih postupaka (criminalium), šteta (damnorum), isprava javne dražbe (instrumentorum ad publicum incantum).

Djelovanjem općinskoga blagajnika nastajalo je vrijedno gradivo kao izvor za gospodarsku povijest dalmatinskih općina. Blagajnik je vodio financijske dnevnike, evidenciju prihoda i rashoda u posebnoj knjizi (in libris ordinatis ili in uno zornale). Isplaćivao je općinske službenike na temelju kneževih potvrda (bulletae), vodio je evidencije uvoza i izvoza trgovačke robe, prodaje u gradu, osim za naoružanje, što je spadalo u kneževu nadležnost. Blagajnik je nakon prestanka službe jedan primjerak knjige računa morao sa sobom ponijeti u Veneciju i pokazati officialibus rationum, dok je druga knjiga imala ostati u gradu. Vodio je i nadzor trgovine soli u posebnoj solnoj knjizi u koju je upisivao količinu izvezene soli, ime izvoznika i pravac izvoza. Vodio je i knjigu zakupa (Liber catastici ili Datia et incantus). Kasnije se ured blagajnika naziva Camera fiscalis.

Djelovanjem Velikoga vijeća općine nastali su zapisnici ili Libri consiliorum.

SADRŽAJ

Gradivo koje je nastalo djelovanjem navedenih upravnih tijela može se svrstati u sljedeće cjeline za svaku općinu: Kneževa kancelarija (Cancellaria comitis) s najvažnijim sadržajnim cjelinama kao što su dopisivanje, potvrde (bulletae), protunamire (contralitterae), zapisi vezani uz obranu općine, izvanredni poslovi (eaxtraordinariorum) i kazneni procesi. Kancelarija komornika (Cancellaria camerarii, Camera fiscalis) s blagajničkim knjigama prihoda i rashoda, zakupima daća, uvoz i izvoz robe, solni promet. Glede sudbene nadležnosti Velikoga i Maloga dvora (Curia minor i Curia maior) nastali su spisi kaznenih i građanskih parnica (Processus, Libri criminalium, Libri civilium). Tome gradivu valja pridodati i notarske knjige imenovanih općinskih bilježnika kao i notarske knjige kneževa kancelara i njegova pomoćnika koji su, uz poslove vezane za Kneževu kancelariju, obavljali i bilježničke poslove. Statut grada Trogira iz 1322. godine detaljno popisuje vrste gradiva koje se čuva in camera communis: notae communis seu breviturae, scriptae per notarium, et omnes libri condemnacionum et reformacionum et aliorum actorum communis, et omnes libri actuum, et libri racionum camere comunis.

Povijest arhivskih fondova općina/komuna do 1797.

Statuti dalmatinskih gradova u mletačkome razdoblju sadrže detaljne propise o čuvanju zapisa koji su nastajali. Osobito je vrijedan pozornosti propis grada Splita. U Statutu Splita iz 1312. godine u 2. knjizi, gl. 61 određuje kako se knjige općine i notarske knjige imaju čuvati u kuli (in turri). Ona mora imati dva različita ključa koja drže ovlaštene osobe te u taj prostor ne može ući nitko bez dozvole kneza. Konačno propisuje da se izrade tri inventara (tria inventaria) s naznakama godina knezova i službenika kada su nastali i određuje način uporabe gradiva. Odredbe o nastanku zapisa u dalmatinskim općinama i njihovu čuvanju nalaze se gotovo u svim statutima tih gradova. Obično se gradivo čuvalo in camera, in capsa. Pojedine općine čuvale su arhivsko gradivo iz mletačkoga razdoblja sve do 1883. godine kada su po nalogu austrijskih vlasti postupno prenošeni u Zadar kao upravno sjedište i smještani u Arhiv starih spisa. Ponovno su ti arhivi za Drugog svjetskog rata bili odneseni u Italiju 1943. godine, ali su temeljem Mirovnog ugovora sklopljenoga između FNRJ i Republike Italije vraćeni restitucijom 1949. godine.

Valja konstatirati da gradivo dalmatinskih općina ni do danas nije sređeno prema temeljnim arhivskim načelima tako da su, primjerice, samo za pet općina (Pag, Rab, Skradin, Šibenik i Zadar) izdvojeni bilježnici kao zasebne cjeline, a u ostalim općinama bilježničke knjige nalaze se među gradivom nastalim djelovanjem općine, kneza, blagajnika te sudbenih dvorova. U ovom Vodiču izdvojili smo i bilježnike Splita iz fonda Općine Split. Isto tako nisu dosljedno spisi sređeni po kancelarijama: Kneževa kancelarija, Komornikova/blagajnikova kancelarija, Mali i Veliki Dvor, Vijeće općine. Kako bi se ukazalo na tu nedosljednost, kod većine općina se nakon osnovnih podataka navode i „serije“ koje se nalaze u arhivskom fondu pojedine općine.

BIBLIOGRAFIJA

Beuc, Ivan. Povijest institucija državne vlasti Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije: pravonopovijesne studije. Zagreb, 1985.: str. 352–356. *** Heller, Kurt. Venedig Recht, Kultur und Leben in der Republik 697.–1797. Wien: Böhlau Verlag, 1999. *** Kolanović, Josip. Izvori za povijest trgovine i pomorstva srednjovjekovnih dalmatinskih gradova s osobitim osvrtom na Šibenik (Contralitterae), Adriatica maraitima Zavoda JAZU u Zadru, 3 (1979): str. 72–107. *** Pederin, Ivan. Mletačka uprava, privreda i politika u Dalmaciji (1409. – 1797.). Dubrovnik, 1990. *** Guida generale degli archivi di stato italiani, svezak IV. Roma: Archivio di Stato di Venezia, 1994.: str. 859–1014.