O Vodiču

Poznato je kako je dokumentacija, koja je sačuvana u arhivima brojnih institucija Katoličke crkve, ogromna i vrlo vrijedna. Crkveni arhivi čuvaju dokumente koji su nastajali vezano uz osobe i događaje, pa na taj način njeguju sjećanje na život Crkve. O tomu govore brojni spisi koji se odnose na pastirske pohode biskupa po župama, kao i izvješća prigodom pohoda ad limina, te izvješća nuncija i apostolskih delegata koji se dostavljaju centralnim ustanovama u Rimu. K tomu treba dodati dokumente nacionalnih sabora i biskupijskih sinoda, depeše misionara, spise župa, kaptola i kapitula zajednica posvećenog života i družbi apostolskog života i drugo.

Prikupljena građa u arhivima govori o vjerskoj, kulturnoj i dobrotvornoj aktivnosti brojnih i raznolikih crkvenih ustanova. Zbog toga crkveni arhivi zaslužuju osobitu pozornost jer dokumenti raznovrsne povijesti pokazuju obrise Kristova djelovanja u Crkvi kao sveopćem sakramentu spasenja. ‘U dokumentima crkvenih arhiva’, govorio je papa Pavao VI., ‘sačuvani su tragovi prolaska Gospodnjega u ljudskoj povijesti’ (transitus Domini).1 A ‘nepoznate i blijede stranice’, koje otkrivaju i pjevaju ‘himnu dičnoj prošlosti’ potiču neka se velikom pažnjom i zauzetim djelovanjem vodi briga o ‘časnim tragovima Mističnog tijela Kristova u ovozemaljskoj povijesti’.2 O važnosti kulture, umjetnosti, te posebice odnosa vjere i kulture dosta je govorio i pisao papa Ivan Pavao II. Na predjubilejskom susretu s arhivistima Vatikanskog arhiva, 15. siječnja 1999. npr. on je istakao kako je svrha rada arhivista između ostalog, ne samo čuvati, nego ‘staviti na raspolaganje istraživačima cijeloga svijeta tekstove neiscrpnog kovčega blaga, kulture i umjetnosti, koji prenose memoriju Crkve’. A onda ih je potakao neka ‘ljube, poštuju tu velebnu baštinu i neka je ljubomorno čuvaju’.3

Jasno je kako je za preduvjet čuvanja arhivskog gradiva potrebno imati dobru infrastrukturu, opremljenu zgradu i spremišta u duhu pravila koja su općeprihvaćena. Naime, arhivsko gradivo valja čuvati u potpunoj sigurnosti. Ali, učiniti da bude dostupno korisnicima. Same pak zgrade, uz dobru zaštitu od groma, vlage, topline i svjetla, moraju biti sigurne od provala s kontrolom ulaza i izlaza. A da bi se čim prije moglo doći do traženih podataka, važno je identificirati arhivske jedinice prema općim međunarodnim normama. Opis pak arhivskoga gradiva obično sadrži identifikacijsku oznaku, naziv, vrijeme nastanka, sadržaj, kontekst, opseg i povijest jedinice. U vidu lakšeg korištenja arhivskih fondova i zbirki objavljuju se arhivski vodiči s opisom svih fondova i zbirki pojedinog arhiva, te kratkim historijatom arhiva i bibliografijom.

Osim podsjećanja na tragove prolaska Gospodnjega u ljudskoj povijesti, crkveni arhivi služe i za prisjećanje na ‘časnu prošlost’. No, oni posebice imaju svoju pastoralnu i evangelizacijsku ulogu i zadaću u sadašnjosti. U tom vidu Povjerenstvo za crkvena kulturna dobra, koje je osnovao papa Ivan Pavao II., objavilo je 1997. brošuru pod naslovom ‘Pastoralna uloga crkvenih arhiva.4 Knjižica je prevedena i objavljena u seriji ‘dokumenata’ Kršćanske Sadašnjosti. U poglavlju o ‘zajedničkim smjernicama Biskupskih konferencija’ (str. 20–21) naglašava se kako valja buditi i njegovati svijest da ‘arhivi imaju ne samo kulturno, nego duboko pastoralno značenje u vidu dijaloga sa suvremenim društvom’. Potiče se stoga ‘izrada ljetopisa i vodiča koji će pružiti okvir o dokumentarnoj građi koja se skuplja u arhivima’.

U spomenutoj knjižici Papinskog Povjerenstvo za crkvena kulturna dobra posebice se naglašava da su ‘upravitelji crkvenih dobara, sukladno kanonskim odredbama, odgovorni za zaštitu arhiva’. Arhivistima se uz to savjetuje neka se ‘učlanjuju u stručna udruženja, te organiziraju studijske susrete za proučavanje pitanja crkvenih arhiva’. Imajući u vidu da su osobito ‘župnici odgovorni za prikupljanje, sistematizaciju i vrednovanje arhiva’, poziva se dekane neka bdiju da ‘se župske knjige brižno pišu i čuvaju na doličnome mjestu’. Budući da Krist i danas ‘djeluje u vremenu i piše povijest’, arhivski komadi papira ‘odjeci su i tragovi njegovog ‘prolaska svijetom’. U tom kontekstu poštovati spise i dokumente u arhivima znači, zapravo, štovati Krista i imati osjećaj za njegov prolazak (transitus Domini).5

Čuvati, dakle, arhivsku baštinu i prenositi je budućim generacijama važna je i odgovorna obveza svih, a posebice onih koji su stručnim znanjem i dekretom zaduženi za to. Arhivi su, naime, mjesta crkvenog sjećanja koje treba štititi i prenositi, oživjeti i vrednovati, jer predstavljaju najizravniju vezu s baštinom kršćanske zajednice, pa pomažu i učinkovito doprinose povećanju osjećaja crkvene pripadnosti. U tom vidu oni imaju svoju pastoralnu ulogu i zadaću, u čemu će im od velike koristi biti i ovaj Vodič koji su priredili Josip Kolanović i Oliver Modrić, a izdala Zadarska nadbiskupija skupa s Državnim arhivom u Zadru. Uz zahvalu svima koji su na tome radili želim svim korisnicima da kod istraživanja osjete miris i tragove Gospodina koji dolazi i prolazi.

Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski


  1.  Pavao VI., Nagovor, 26. rujna 1963. na V. susretu ‘Associationis Archivisticae Ecclesiasticae’
  2. Isto
  3. Audijencija pape Ivana Pavla II. za arhiviste Tajnog Vatikanskog arhiva i bibliotekare Vatikanske Apostolske biblioteke. U: Dokumenti, Arhivski Vjesnik, god. 41 (1998), str. 293–296.
  4. La funzione pastorale degli arhivi ecclesiastici, Città del Vaticano 1997., str. 45.
  5.  Pavao VI., Nagovor, 26. rujna 1963. na V. susretu ‘Associationis Archivisticae Ecclesiasticae’.